U svrhu veće transparentnosti i prevencije korupcije potrebno je, između ostalog, zakonski regulirati lobiranje. No Hrvatska, koja je upravo borbu protiv korupcije postavila kao jedan od svojih prioriteta u predsjedanju Vijećem Europe, nema Zakon o lobiranju. A da ga ima, govore nam stručnjaci, i priča s lex Agrokorom, izgledala bi drugačije.

“Ova situacija s Lex Agrokorom je iznijela na vidjelo puno dublji problem neodgovarajućih stilova upravljanja i nerazvijenih kapaciteta naših državnih tijela za djelotvornu koordinaciju razvoja novih javnih politika i strateško komuniciranje s dionicima. Potpuno zatvaranje procesa izrade zakona te isključivanje dionika na koje će zakon izravno utjecati, rijetko kad može donijeti pozitivne ishode, bez obzira na žurnost i osjetljivost tematike”, upozorio je za N1 dr. Igor Vidačak, autor prve knjige o lobiranju na hrvatskom jeziku, čija su područja istraživanja interesna reprezentacija i lobiranje u proširenoj Europskoj uniji.

Kako bi zakon klasificirao dubioze

“Da je postojao Zakon o lobiranju, svaka interakcija vanjskih aktera s državom morala bi biti evidentirana i transparentna inače bi se kršilo odredbe zakona. Zakon bi ustvari ovu dubiozu potpuno klasificirao, ne bi bilo dilema”, kazao je za N1 akreditirani lobist pri Europskom parlamentu i potpredsjednik Hrvatskog društva lobista Natko Vlahović uz napomenu da “Europska unija ima stotine radnih skupina u kojima sudjeluju najrazličitiji predstavnici i sve je vidljivo online. Stvari mogu funkcionirati jako dobro”.

“Države u određenim slučajevima koriste i poslovne konzultante, lobiste, PR stručnjake i odvjetnike, akademske stručnjake. Tu nema ništa sporno. Znanje se može i treba kupiti na tržištu ako ga nema. Pitanje koje otvara sumnju jest kako se dijele i dobivaju takvi poslovi. Radne skupine i povjerenstva su mjesta na kojima se raspravlja i odlučuje o modelima, ali restorani, kafići i privatni uredi nisu mjesta za takve poslove”, naglašava Vlahović.

Međutim, slučaj lex Agrokora i afere Hotmail samo je jedan, premda vrlo aktualan, povod za regulaciju lobiranja što su propustile učiniti i prošle Vlade, naime, kao što je već opetovano upozoravao GONG: “U Hrvatskoj rad radnih grupa za izradu najosjetljivijih zakona nije transparentan, ne postoje informacije o sustavnom upravljanju sukobom interesa u kojoj se nalaze stručnjaci zaposleni u privatnim, posebice konzultantskim tvrtkama, a koji sudjeluju u radnim grupama. Ne postoji obveza vođenja registra sastanaka dužnosnika niti obveza kreiranja zapisnika održanih sastanaka, kao ni obveza objave pisanih dokumenata koje lobisti dostavljaju”.

“Profesionalni lobisti i predstavnici interesnih skupina proširuju raspravu o javnim politikama i zakonskim prijedlozima i značajno podižu kvalitetu odluka i rješenja koja donose političke institucije. Svaki demokratski poredak ima koristi od deliberacije i argumentirane rasprave, a te odnose treba definirati Zakon o lobiranju, o kojem Društvo lobista kao i druge udruge i političke stranke govore već više od 10 godina”, podsjetio je Vlahović.

Zašto u Hrvatskoj izostaje volja za regulaciju lobiranja?

Da u Hrvatskoj dosad nije bilo političke volje za regulaciju lobiranja, kaže i Vidačak: “Već niz godina u Akcijskim planovima uz Strategiju suzbijanja korupcije ponavljaju se soft mjere vezane uz pripreme analiza i održavanje rasprava o potrebi i modelima regulacije lobiranja, ali bez ikakvog učinka. 2012. je Ministarstvo pravosuđa uspostavilo radnu skupinu za izradu zakona o lobiranju. Izrađen je prednacrt zakona, ali se nije mogla postići suglasnost i politička podrška oko ključnih pitanja regulacije tzv. in-house lobista i veće odgovornosti državnih tijela u izvještavanju o sastancima i drugim kontaktima s lobistima”.

“Nacrt Zakona postoji i vrlo je dobar, a na Ministarstvu pravosuđa je da se pomakne. Naravno, ta inicijativa može doći i iz Sabora. Bilo je nekoliko pokušaja da se nešto učini, ali krizne situacije i afere su uvijek plodno tlo za akciju”, kaže Vlahović i dodaje: “Hrvatska treba imati javni registar koji evidentira one skupine i pojedince koji pokušavaju utjecati na odluke koje donose tijela javne vlasti. U Hrvatskoj sigurno imamo 200-tinjak različitih lobija i skupina za utjecanje”.

“Očekivalo se da će u mandatu ove Vlade biti ponovno pokrenuta radna skupina za izradu Zakona, ali to nije u planu zakonodavnih aktivnosti za 2018. i očito se ne smatra prioritetom. Riječ je o vrlo kompleksnoj tematici i osim Ministarstva pravosuđa kao nositelja izrade zakona, trebalo bi uključiti i Ministarstvo uprave, Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, Povjerenicu za informiranje, te, naravno, predstavnike stručne i zainteresirane javnosti”, napominje Vidačak.

Lobiranje nije korupcija, ali mora biti transparentno

U kojoj je fazi nacrt Zakona o lobiranju, upitali smo i Ministarstvo pravosuđa, no do zaključenja ovoga teksta odgovor nismo dobili.

U javnosti i dalje prevladava negativna percepcija pojma lobiranje, a donositelji odluka nisu spremni otvoreno progovoriti o metodama izravnog i neizravnog lobiranja kojima su izloženi, dok je mali broj lobista spreman dijeliti svoja iskustva, upozorava Vidačak.

No, ključno je, kažu, naglasiti da lobiranje nije korupcija, već legitimna aktivnost i važan dio demokratskih procesa, a međunarodni standardi za uređenje lobiranja ističu potrebu zakonskog reguliranja lobiranja.

“Zakon jasno definira što je koruptivno ponašanje i što se smije i ne smije. Poseban zakon koji bi se bavio lobiranjem treba usvojiti briselski mode lobiranja s akreditacijama, registracijom i izvještavanjem. No, zakon mora biti funkcionalan da u registru ne bi imali 20 predstavnika, a da ostalih 200 budu u sivoj zoni. Odvjetnik želi lobirati i utjecati na pisanje zakona, što je u načelu legitimno, ali mora registrirati svoj interes”, zaključuje Vlahović.

Usred zabrinjavajućih trendova pada povjerenja građana u institucije, povećanje transparentnosti rada tijela javne vlasti čini se kao neizostavni prioritetni cilj, upozorava GONG, a Vidačak ističe da je “Hrvatska još uvijek u ranoj fazi razvoja demokratske političke kulture s niskom razinom povjerenja javnosti u rad institucija i nužno je jačati odgovornost čelnika državnih tijela u postupcima odlučivanja o pitanjima od javnog interesa”.

Izvor: http://hr.n1info.com

© Copyright 2014. Powered by WordPress