Prema blogu na internetskim stranicama London School of Economics, ‘big business’ lobisti su navodno “manje uspješni od građanskih pokreta u lobiranju EU zakonodavaca”. Autori bloga (Andreas Dür, Patrick Bernhagen i David Marshall) potkrepljuju ovu tvrdnju s vlastitom analizom 70 uvedenih prijedloga od strane Europske komisije između 2008. i 2010. godine, za koju kažu da dokazuje manje mogućnosti velikih korporacija da postignu željene rezultate u zakonodavnim odlukama EU. Ispitujući glavne pretpostavke, metodologiju i rezultate iz bloga, objasniti ćemo kako su autori stekli netočnu i neispravnu sliku lobiranja u Bruxellesu.

U osnovi, zaključci bloga temelje se na upitnoj metodi koja je korištena za određivanje uspjeha lobista. Na temelju razgovora s 95 djelatnika Komisije, određen je dugoročni cilj lobiranja za poslovne grupe i grupe građana, kao i “početni” stavovi Europske komisije i Europskog parlamenta na ljestvici od 0 – 100. Brojke koje znanstvenici koriste da bi utvrdili uspjeh u lobiranju su samo numerički izraz vrijednosnih procjena o skupini dužnosnika koji su imali određene odgovornosti za odgovarajući zakonodavni prijedlog. A to baš i nije neutralna, nepristrana skupina! Povrh toga, skala od 0 – 100 je nedovoljna da bi se uspješno izmjerili lobistički stavovi i ishodi lobiranja. Mnogi zakonodavni prijedlozi imaju stotine amandmana te realna procjena uspjeha ne može biti tako jednodimenzionalna.

U primjerima istraživača također postaje jasno da su napravljene sporne pretpostavke što je dovelo do problematičnih zaključaka. Tvrdnja da je “suvremeni europski zakonodavni program dominiran prijedlozima u cilju zaštite potrošača ili okoliša”, te pretpostavka da se kompanije protive bilo kakvoj promjeni statusa quo “niske regulacije” je pretjerano pojednostavljenje realnosti.

Za problematiku smanjenja emisije CO2 za osobna vozila, na primjer, cilj auto industrije je definiran kao “ne obvezujuća smanjenja emisije CO2”, a ishod je opisan kao ‘neriješen’. To je problematično pojednostavljenje te lobističke bitke. Nakon što je industrijski lobi osigurao dogovor s tek dobrovoljnim ciljevima u 1990-ima, sredinom 2000-ih postalo je jasno u da proizvođači neće zadovoljiti te ciljeve u zadanom vremenu. Tijekom perioda 2006-2008, uz trud lobista, automobilska industrija uspjela je ponovno odgoditi obvezujuće smanjenje CO2 za automobile. To se može opisati samo kao pobjeda za industriju.

U svom blogu, autori koristite slučaj o zakonu o zaštiti podataka, podupirući tvrdnju da ‘big business’ neuspješno zagovara svoje interese. Zapravo, u ovom slučaju, digitalni divovi kao što su Amazon i eBay bili su na dobrom putu do pobjede, ali je internetska stranica lobbyplag.eu objavila njihove agresivne strategije lobiranja s ciljem slabljenja zaštite osobnih podataka na internetu. Objavljeno je da su stotine amandmana, predloženih od strane zastupnika Europskog parlamenta, prekopirani do riječi iz tekstova korporativnih lobista. To je uzrokovalo golemi javni protest i rezultiralo time da je većina članova Europskog parlamenta odlučno odbila pritisak velikih poslovnih lobija. Direktiva o zaštiti podataka je rijedak primjer gdje se je korporativno lobiranje odbilo o glavu velikim kompanijama te je dovelo do boljeg ishoda za javnost i građane Europske unije.

Nije potpuno jasno koje su druge zakonske bitke autori analizirali, ali uzorak direktiva koje autori koriste za njihovo istraživanje također uključuje nove bankarske propise uvedene kao odgovor na financijsku krizu 2008. godine. Je li bankarski lobi bio “manje uspješan od građanskih pokreta na lobiranje EU zakonodavca”? Naravno da ne, kao što smo izvijestili u tekstu The Firepower of the Financial Lobby”. Otkrili smo velike razmjere lobiranja na područja financijske regulacije te dokumentirali kako financijski lobi u Bruxellesu zapovijeda vojskom od najmanje 1700 lobista. Statistika u izvješću ilustrira nesrazmjeran broj sastanaka između financijskih lobista i državnih službenika- 433 sastanaka tijekom 12 mjeseci između 2013. i sredine 2014.

Postoji između 15.000 i 25.000 lobista u Bruxellesu, koji većinom predstavljaju bogati korporativni svijet. Taj sektor nije transparentan pa je ta brojka zapravo nagađanje. Detaljna analiza pokazuje dominaciju velikih tvrtki u natjecanju za utjecaj. Na primjer, nedavno smo otkrili da su farmaceutska strukovna udruženja imala više od 50 sastanaka s Junckerovom komisijom u prva četiri i pol mjeseca rada. To možda i ne čudi kada se u obzir uzme njihova relativna moć potrošnje. Farmaceutska industrija potroši 40 milijuna € godišnje na lobiranja u EU, što je 15 puta više od aktera civilnog društva koji zagovaraju interese javnog zdravstva ili pristup lijekovima.

Kako uspješni korporativni lobisti obavljaju svoj posao? Postoje tri faze utjecaja koje odgovaraju trima europskim institucijama za one koji žele utjecati na zakonodavstvo EU. Prvo dolazi uspostava programa, prvenstveno ciljajući Komisiju. U svim područjima politike, nevladine organizacije procjenjuju da su tri četvrtine sastanaka na visokoj razini između lobista privatnog sektora i Komisije. Javne interesne skupine  čine samo 18% sastanaka.

Druga faza utjecaja cilja Europski parlament. U kampanji lobiranja za označavanje hrane u 2010. godini, prikupili smo e-mailove lobista s preporukama za europske zastupnike kako glasati, uoči glasovanja o novim propisima EU. Agresivni lobistički napor prehrambene industrije odigrao je ključnu ulogu u blokiranju predloženog sustava označavanja hrane koji bi pomogao korisnicima lakše prepoznati zdravije namirnice.

Treća i posljednja faza u procesu tiče se Europskog vijeća te država članica. Nacionalna ‘stalna predstavništava’ mogu se iskazati korisnima te mogu srušiti sve odredbe iznijete od strane ‘neprijateljskih’ predstavnika Europskog parlamenta na nacrt zakona. Sve češće, industrijski lobi će dati prioritet radu u državi članici, dobro znajući da nacionalne vlade imaju priliku da se suprotstave, a ponekad i prilože veto na sve što im se ne sviđa. U razdoblju nakon poraza u području štetnih emisija plinova u automobilima za potrošačke udruge i nevladine organizacije za zaštitu okoliša, što je dovelo do slabljenja predloženih granica emisije, mnogo se govorilo o istaknutoj ulozi kancelarke Angele Merkel u raspravi te njenoj intervenciji za interese njemačkih proizvođača automobila. Čak je i Deutsche Welle u to vrijeme prenio vijest da “njemački auto lobi savija volju zakonodavaca Europske unije”.

U svom blogu, autori navode da poslovni interesi imaju “nedostatak prirodnih saveznika u suvremenom odlučivanja u EU”. No, naš je rad pokazao kako lobisti imaju vrlo bliske veze s ključnim odjelima Komisije. Jedan od takvih primjera je Transatlantic Trade and Investment Partnership (TTIP).  Statistike sastanaka pokazuju da su se nevjerojatnih 88% sastanaka Europskog povjerenstva tijekom pripremne faze pregovora u 2012. i 2013. održali sa predstavnicima velikih kompanija.

Doista, kao što su dužnosnici s obje strane priznaju, glavni cilj TTIP-a je ukloniti regulatorne prepreke koje ograničavaju potencijalni profit transnacionalnih korporacija na obje strane Atlantika. To će se dogoditi kroz tzv. regulatorno vijeće koje će nadgledati, sa perspektive “slobodne trgovine”, razvoj i provedbu velike većina zakona u vezi javnog zdravstva, potrošača, radnika i okoliša u EU i SAD-u. Lobisti predlažu korištenje alata za suradnju, kao što su “uzajamno priznavanje”, koji bi izbrisali važne razlike između zakona SAD-a i EU, te tako zakočili razvoj bolje regulacije u budućnosti – što je sve samo ne pobjeda za organizacije civilnog društva!

Doista, nakon pritužbi poslovnih grupa da se razgovori kreću presporo, pregovarači obje strane su se dogovorili da će ubrzati tijek pregovora. Povjerenik za trgovinu, Malmström je rekao: “Mi ćemo uputiti naše pregovarače da, uz kreativnost i fleksibilnost postignu napredak u svim područjima.” Ovakav korporativni stav zagovara sama Komisija, unatoč činjenici da je preko tri milijuna građana EU-a registrirala svoje protivljenje mogućem dogovoru.

Bruxelles predstavlja jednu od najviših koncentracija političke moći u svijetu i korporativni lobisti imaju mnogo alata koje mogu iskoristiti u svoju korist tokom zagovaranje interesa. NVO ne mogu pratiti korak sa korporacijama koje su financijski i logistički spremnije na lobiranje u EU. Zahtjevi velikih korporacija se ne čuju samo jasno i glasno, nego se i u mnogim slučajevima postupa po njihovim zahtjevima od strane donositelja odluka u EU.

Korporativni interesi se prečesto uspijevaju postaviti na dnevni red EU, dok javne interesne skupine rade kontrolu štete, ali tek nakon uspjeha korporativnih lobija. To ne znači da grupe građana nemaju utjecaja- oni su ponekad, uz velike napore, uspjeli ostvariti stvarne pobjede povećanjem svijesti i mobiliziranjem javnosti. Međutim, u mnogim bitkama, oni su poraženi. Studija autora dakle ne daje pravu sliku o tome tko pobjeđuje u lobističkim bitkama unutar Bruxellesa.

Izvor: Corporate Europe Observatory
Sa engleskog preveo Luka Kerečin

Galerija

Gallery

Newsletter


© Copyright 2014. Powered by WordPress