Bruxelles, 04. ožujka 2013. – Bruxelles je preplavljen pričama o nezdravom utjecaju lobista na zakonodavce no veću pozornost, prema mišljenju stručnjaka, trebalo bi posvetiti povećanom udjelu donesenih zakona pod minimalnim nadzorom, donosi EUobserver.

Nedostatak nadzora – unatoč 754 zastupnika i tisaćama lobista u prijestolnici EU – pojavio se zbog porasta upotrebe takozvanih podzakonskih akata u kombinaciji s tendencijom donošenja ubrzanih primarnih zakona.

“Učinak toga su mnoge donešene odluke koje su proglašene netransparentnima“, navodi Daniel Gueguen, lobist i stručnjak za zakonodavstvo. “Problem se svodi na trenutni trend preopćenite izrade primarnih zakona EU. To pomaže postići konsenzus u politički važnim, ali osjetljivim područjima pod uvjetom da će detalji i eventualne manjkavosti biti ispravljene i nadopunjene na sekundarnoj razini zakonodavstva, tj. podzakonskim katima.  Tu ujedno leži i drugi problem, a to je da je sekundarni sloj kompliciran te značajno osnažuje Komisiju”, nastavlja Gueguen. “Kad su čelnici EU potpisali Lisabonski ugovor, nisu bili svjesni što je u njemu”, dodaje.

Sekundarno zakonodavstvo je ili opće delegirani akt ili tehnički provedbeni akt koji omogućuje Europskoj komisiji određeno prilagođavanje samog zakona i načina njegove provedbe.  Podjela među njima jasna je na papiru no u stvarnosti snažno utječe na raspodjelu moći. Zemlje članice preferiraju provedbene akte jer onda mogu utjecati na njihov konačni oblik kroz odbore u kojima sjede njihovi stručnjaci.

Delegirani akti, s druge strane, mogu biti usvojeni bez smetnji. Iako mogu biti poništeni kvalificiranom većinom među državama članicama ili apsolutnu većinu u Parlamentu – to mora biti učinjeno u određenom roku, a nije jednostavno vidjeti kada je povjerenstvo donjelo te odluke.

Mjera opsega podzakonskih akata može se vidjeti u aktualnim prijedlozima za reformu poljoprivredne politike. Četiri zakona imaju više od 400 članaka, a više od polovice povezani su s podzakonskim aktima. Pitanja koja se čine tehničkima vrlo brzo mogu postati političkima.

Pakleni trijalozi

U međuvremenu, ažurirana komitologija – na snazi od ožujka 2011. – podudara se s činjenicom kako je vanjski politički pritisak na države članice i Parlament u porastu zbog jednog čitanja predloženog zakonodavstva EU.

“Tri institucije zadužene su za odlučivanje i to brzo, a bez odgovarajuće nadzora Parlamenta”,  kaže Jorgo Riss, voditelj predstavništva Greenpeace-a u Bruxellesu. “Tijekom prvog čitanja nema ni pravilnog glasovanja o zakonu jer je sporazum postignut trijalogom”, dodaje.

Gueguen trijalogom smatra sastanke iza zatvorenih vrata omanjih grupa koje se sastoje od predstavnika Komisije, Parlamenta i država članica, a mogući su i nekoliko puta tjedno. Ondje dogovaraju koliko će se primarnog zakona prepustiti sekundarnom uređenju te hoće li biti implementirajući ili delegirajući akt.

“To nije protuzakonito” kaže Guéguen, “ali za mene je to potpuno nedemokratski.” “Djelomično smo u sustavu gdje je teško znati kako su se odluke donosile,” kaže Riss.

Vicky Marissen, koja zajedno s Gueguenom vodi poduzeće za javne poslove, PACT, primjećuje kako “sekundarno zakonodavstvo postoji u svakoj državi članici i ono je potrebno. Problem je nepostojanje usklađenog, transparentnog načina bavljenja time na razini EU.”

Izvor: EUobserver

Prijevod i prilagodba: Daria Arežina

Galerija

Gallery

Newsletter


© Copyright 2014. Powered by WordPress