Bruxelles, 07. prosinca 2009.- Dugoočekivani Lisabonski ugovor, plod kompromisnog rješenja nakon šestogodišnjih napora europskih čelnika za modernizacijom funkcioniranja Europske Unije, stupio je na snagu prvim danom prosinca.

Prvobitna je namjera bila donijeti Ustav Europske Unije, koji je trebao zamijeniti sve dotadašnje ugovore na kojima se temelji Unija i učiniti njeno funkcioniranje učinkovitijim, demokratičnijim i transparentnijim, no referendumi iz 2005. u Francuskoj i Nizozemskoj su to zaustavili. Europska komisija tada kreće s potrebnim preinakama i napuštanjem termina „ustav“ koji se zamjenjuje terminom „reformski ugovor“, što je dogovoreno u Lisabonu u prosincu 2007. godine. Ratifikacija je glatko prolazila u parlamentima država članica, no Irci na referendumu u lipnju 2008. odbacuju reformski ugovor. Međutim, nakon što su toj državi obećana izuzeća u sferama vojne neutralnosti, poreza i abortusa, slijedeći je referendum donio nadmoćno prihvaćanje Ugovora početkom listopada ove godine.

„Keltski tigar“ je na posljetku ratificirao Lisabonski ugovor, no jedna od zadnjih barijera njegovom usvajanju bio je vrlo utjecajan euroskeptik, češki predsjednik Vaclav Klaus, koji nakon konzultacije s Ustavnim sudom Češke stavlja i posljednji potpis, te time omogućava finalno usvajanje Lisabona. Doduše, uz Irsku su Češka i Velika Britanija uvjetovale ratifikaciju određenim izuzećima u domenama fundamentalnih prava, sudstva, pravnog i poreznog sustava.

Novosti koje dolaze prisutne su u područjima zajedničkih politika, građanskih prava, načinu glasovanja, a došlo je i do institucionalnih promjena, te se jasno uvela i klauzula o mogućnosti napuštanja Europske Unije. Uvodi se Povelja o fundamentalnim pravima, zajednička energetska politika i strategija borbe protiv klimatskih promjena, kao i klauzula solidarnosti u kojoj su članice dužne pomoći drugim članicama u slučaju katastrofa ili terorističkih napada.

Osim toga, stvorene su dvije funkcije koje će obnašati Herman van Rompuy, kao prvi stalni predsjednik Europskog vijeća nakon ukidanja rotirajućeg predsjedavanja pojedinih zemalja članica, te Catherine Ashton kao visoka predstavnica Europske Unije za vanjsku i sigurnosnu politiku. Na ovaj način će  EU moći jasnije zastupati svoje interese te se nametnuti kao još snažniji faktor u međunarodnim odnosima što do sada nije bio slučaj. O tome svjedoči i duhovito pitanje bivšeg američkog državnog tajnika Henrija Kissingera kada je svojevremeno izjavio: „Koga moram zvati ako želim nazvati Europu?“.

Isto tako, Europski parlament i nacionalni parlamenti dobivaju veće ovlasti, a uvedeno je i pravilo dvostruke većine u glasovanju, gdje je za usvajanje odluke potrebna suglasnost od 15 članica, koje ujedno moraju činiti 65% populacije Unije.

Unatoč neprijeporno pozitivnim stranama Ugovora, u europskim političkim krugovima još uvijek postoji podijeljenost u vidu promjena koje taj ugovor donosi. Euroskeptici smatraju da je ovim ugovorom porasla moć Bruxellesa na uštrb državnog suvereniteta članica. No, vrijeme će pokazati donosi li Lisabon pomake u mogućnostima kvalitetnijeg i efikasnijeg  rješavanja unutarnjih i međunarodnih problema EU.

Što se tiče daljnjeg proširenja i ulaska Hrvatske u EU, Lisabon će definitivno ubrzati taj proces, budući da je reforma institucija doprinijela povećanju apsorpcijskog kapaciteta Unije.

Pripremio: Neno Rakić

Galerija

Gallery

Newsletter


© Copyright 2014. Powered by WordPress