Bruxelles, 7. lipnja 2011. – Lobiranje je aktivnost podložna zloupotrebama, čak i kada je jasno regulirana, poput lobiranja pri institucijama EU, donosi EurActiv. Situacija je još lošija u zemljama istočne Europe u kojima se profesionalno utjecanje na donositelje važnih odluka razvija, ali propisi još ne postoje.

Nedavni slučajevi navodnog direktnog podmićivanja trojice zastupnika Europskog parlamenta, iza čega su, kako se ispostavilo, stajali samo novinari koji su tu pojavu htjeli raskrinkati, ponovo su iznjeli na vidjelo složenost ovog u EU inače legalnog posla. Javna je tajna da trojica “nastradalih” zastupnika Europskog parlamenta ni izdaleka nisu jedini takav slučaj.

Utjecaj na zastupnike, dužnosnike Europske komisije i Vijeća ministara EU, jednako kao i na vlade zemalja članica, poznata je tehnika svih lobista. Pri Europskoj uniji u Bruxellesu ima više od 3.000 lobista, nekoliko je visokih škola na kojima se može steći diploma iz ovog područja, a prijavljivanje je obavezno, mada tu obavezu ne poštuju svi. Lobistima u EU dozvoljeno je da traže informacije o tome što sprema Europska komisija, odnosno Parlament i Vijeće ministara jer se pokazalo da onima koji spremaju uredbe i zakone također može koristiti ako im lobisti daju dragocijene podatke i argumente o tome što je istinski interes gospodarskog sektora, nevladinih organizacija, ekologa, udruženja potrošača, sektora kulture. Odluke donijete u EU imaju veliki značaj, budući da se moraju ugraditi u nacionalna zakonodavstva.

Problemi nastaju kada aktivnosti lobista prijeđu granicu dozvoljenog pokušaja da se dobije uvid u pripreme pravila, propisa, uredbi, dugoročnih politika EU i nastojanja da se za određenu interesnu grupu dobiju bolji uvjeti. Usluge koje se za to nude mogu biti novac, ali i drugi vidovi “nagrade”, sve do obećanja jako dobrog položaja u nekoj firmi, kad dotičnom namješteniku EU istekne mandat.

Iako u Europskoj komisiji i Parlamentu postoje točno napisana pravila kojih se moraju pridržavati obje strane, na osnovu kojih je jasno što je pokušaj podmićivanja ili stjecanja povlaštenog položaja, ipak ima i “sivih zona”. Oko 80 posto zakona, uredbi i propisa koje sprema Europska komisija se odnose najviše na ekonomiju, ali i druge sektore, što poslje mora biti ugrađeno i u nacionalna zakonodavstva zemalja članica Unije. Otud ogroman značaj djelovanja Europske komisije, čije odluke mogu dijelom biti samostalne, a dijelom ih moraju potvrditi Europski parlament i Vijeće ministara.

Postavlja se pitanje i aktivnosti akreditiranih novinara pri europskim institucijama, budući da je Europska komisija nedavno preispitala spiskove i utvrdila da neki od njih jesu lobisti, pa im je upućena molba da se tako i prijave nadležnim tijelima u Uniji. U Bruxellesu radi i više od tisuću novinara akreditiranih pri EU, od kojih se mnogi bave isključivo ekonomskim ili drugim usko specijaliziranim temama i zato je nekad teško razlučiti jesu li oni i neka vrsta lobista.

Računa se da pri europskim institucijama u Bruxellesu, Strasbourgu i Luxemburgu kao javni ili “diskretni” lobisti radi skoro deset tisuća ljudi, a tim poslom se bavi i više od 300 za to registriranih agencija i tvrtki u Europi.

Dominik Žganec

Galerija

Gallery

Newsletter


© Copyright 2014. Powered by WordPress