Riječ lobiranje zvuči u Sloveniji malo drugačije nego u inozemstvu. I lobisti priznaju da ta riječ ima negativan prizvuk. Da bi uredili djelatnost koja bitno utječe na svakodnevni život svakog pojedinca, Slovenski parlament je u svibnju prošle godine usvojio Zakon o integritetu i sprečavanju korupcije, u kojem se opsežniji dio sadržaja odnosi upravo na lobiranje. Unatoč dobrim namjerama, mnogi koji su svakodnevno uključeni u razgovore iza kulisa tvrde da je Vlada već samim imenom zakona postigla suprotan učinak.

Po Zakonu o integritetu i sprečavanju korupcije mogu danas u Sloveniji lobirati samo registrirani lobisti. Popis lobista je svakome dostupan na internet stranici Komisije za sprečavanje korupcije, a u njemu je trenutno registrirano 28 lobista. Pod rednim brojem jedan je npr. upisan Samo Ivančičkoji se može brinuti za 34 različita područja lobiranja. Od gospodarskog tržišta, preko sporta i okoliša do neuobičajenih vrsta ribarstva i uzgoja ribe. Iza njega su navedeni Andrej Drapal i Iztok Kraševec, a pri kraju popisa možemo pronaći i jednu od nekadašnjih slovenskih missica, Tinu Gaber, koja radi u ime Slovenskog društva lobista.

“Mislim da će se registrirati još više lobista. Puno treba napraviti na svijesti i transparentnosti, zbog toga računam na to da će dužnosnici upozoravati na lobiste koji nisu registrirani”, uvjeren je predsjednik Slovenskog društva lobista Mihael Cigler. Pošteno lobiranje tako podrazumijeva da lobist djeluje u skladu sa zakonom, da se uvijek predstavi i kaže za koga radi, da se drži etičkih pravila i da zagovara javni interes. “Dakle ne samo neki privatni interes, nego i interes barem dijela javnosti. Da radi za javno dobro. To je osobito standard u Europi”, kaže lobist pod rednim brojem osam, koji je aktivan i u Bruxellesu. Slovensko društvo lobista također ima svoj kodeks.

“Lobirani mora uzeti argumente samo ako služe javnom interesu i ako za to nema neposredne materijalne ili neke druge koristi”, pojašnjava nam pošteno lobiranje direktorica Centra za lobiranje pri Gospodarskoj komori Slovenije (GZS)  Alenka Avberšek. Ni ona, kao ni njezini suradnici u Centru još nisu na popisu lobista. “Lobiranje, kakvo imamo u GZS, ovaj zakon ne bi obuhvatio. Zato smo zamolili za službeno tumačenje takvog primjera. I ne samo to, naše lobiranje je definirano i u Zakonu o gospodarskim komorama. Djelujemo kao lobističko tijelo s usklađenim stajalištima i samo iznimno, kada to uvjetuje širi interes, nastupamo u ime užih interesnih skupina. Naše mišljenje je da se mi, koji radimo s osobama u Parlamentu, Državnom savjetu i u ministarstvima, ne trebamo registrirati kao lobisti. Nama neće predstavljati problem ako ćemo se na kraju morati registrirati. To bi za nas značilo samo više administracije”, ispričala nam je Alenka Avberšek.

 

Ispunjavanje obrazaca o sastanku lobista i državnih dužnosnika

Po važećem zakonu za lobiranje moraju kumulativno biti ispunjeni različiti uvjeti: kontakt između lobista i javnih službenik odnosno dužnosnika mora biti najavljen, iz toga mora biti izuzeta javnost (mediji), interesi neke interesne skupine moraju biti uključeni u procese utjecanja i uvjeravanja. Nadzor nad lobiranjem izvodi Protukorupcijska komisija uz pomoć posebnih obrazaca koje moraju ispunjavati kako javni službenici i dužnosnici, tako i lobisti. Lobisti mogu koristiti i svoje, ali moraju sadržavati sve zakonski propisane podatke.

Javnim službenicima su na internet stranici Komisije kao pomoć dostupne upute kako postupati kad se sastanu s lobistima. “Lobirani mora navesti tko je bio lobist, gdje su se susreli, koja je bila tema razgovora i za koju interesnu organizaciju je lobirao. Dalje mora izvijestiti i o pokušaju nezakonitog lobiranja. Takvih primjera je već bilo nekoliko, prijave su već u postupku”, pojašnjava Rok Praprotnik iz Protukorupcijske komisije.

U jednom od prvih primjera nezakonitoga lobiranja koje su zabilježili u Protukorupcijskoj komisiji sudjelovali su visoki državni dužnosnik i direktor privatnoga poduzeća. Na početku je tema razgovora bila socijalna djelatnost kojom se bavi poduzeće, a u nastavku razgovora je direktor počeo uvjeravati dužnosnika da država namjeni određena sredstva njegovom poduzeću.

“U tom primjeru je dužnosnik u skladu sa zakonom odmah prekinuo razgovor koji se pretvorio u lobiranje i obavijestio nas o tome. Budući da se je to dogodilo kratko nakon usvajanja zakona, naša je djelatnica izrekla samo usmeno upozorenje. Ubrzo nakon toga spomenuti direktor je predao molbu za registraciju za lobista”, pojašnjava Praprotnik i dodaje da su neki državni dužnosnici nove odredbe shvatili vrlo ozbiljno.

“U izvješćima je problem to što lobist i državni dužnosnici napišu svatko svoje izvješće o razgovoru i pitanje je kako gledaju na istu stvar”, upozoravaCigler. Komisija može lobistu u slučaju da prijavi lažne podatke izreći pismenu opomenu, može mu zabraniti lobiranje na određeni vrijeme ili ga izbrisati iz registra, dok su u Zakonu između ostaloga određene i globe. Za fizičke osobe iznose između 400 i 4.000 eura, a za pravne između 400 i 100.000 eura.

 

Primjer Ptičar

“Slovenski zakon je u usporedbi s propisima u Bruxellesu više restriktivan”kaže Mihael Cigler. Tamo na primjer ne zahtijevaju izvješća o razgovorima između lobista i dužnosnika. Cigler istovremeno napominje da je djelatnost lobiranja u europskim institucijama određena kodeksima (pri oblikovanju slovenskog zakona su se, prema tvrdnjama slovenske ministrice za javnu upravu, vodili upravo njima), a također i poduzeća, primjerice neke multinacionalne kompanije iz SAD-a, imaju to uređeno u internim aktima.“Kad me angažiraju, moram primjerice potpisati da nijednome javnom dužnosniku neću platiti ni kavu”, navodi Cigler samo jedan od primjera.

Unatoč restriktivnosti, još uvijek postoji previše nejasnoća u zakonu. “Kako je taj zakon bio predstavljan na okruglim stolovima, njegova svrha je bila onemogućiti loša iskustva, tj. lobiranje u interesu pojedinca, ispod stola i sa sredstvima s kojima sami nastupamo. Kako sam osobno razumjela taj zakon i kako sam ga osobno poduprla, njegova svrha je onemogućiti djelovanje nekome tko je prijepodne zaposlen u javnoj službi koja predstavlja zakon, a poslijepodne djeluje u nevladinoj instituciji koja sprečava provedbu istog zakona zbog određene koristi“, pojašnjava Avberšek. Pri tome je navela primjer Ptičar, koji je u Ministarstvu zaštite okoliša prijepodne radio na lokacijskom planu i projektnoj dokumentaciji u vezi obnovljivih izvora energije, a poslijepodne je djelovao kao netko tko se brine o zaštiti prirode i protivio se takvom projektu.

Zastupnik ZARES-a Tadej Slapnik je taj tjedan u zastupničkom pitanju upozorio Vladu i na primjer nekadašnjeg zastupnika SDS-a Pavla Rupara koji je 2007. godine javno u medijima govorio da se bavi lobiranjem, po tvrdnjama nekih osoba još je lobirao za nekoliko poduzeća u većinskom državnom vlasništvu – navodi Slapnik, a u registru lobista ga nije bilo. Zastupnik zato pita Vladu za koja državna tijela i poduzeća u većinskom državnom vlasništvu je Rupar obavljao djelatnost lobiranja, odnosno koja su surađivala s njegovim poduzećem Effectus u razdoblju između 2007. i 2010., i o kolikim se iznosima radilo.

Pavel Rupar odgovara da se lobiranjem ne bavi već dulje vremena i da se danas u potpunosti posvetio komercijalnoj djelatnosti. “Ako dođe predstavnik nekog poduzeća gradonačelniku predstaviti svoju djelatnost, to nije lobiranje nego komercijalna djelatnost, prodaja proizvoda. Ako neki zastupnik nazove gradonačelnika i kaže mu da posao sklopi s određenim poduzećem pa će obojica podijeliti postotak “nagrade”, to je kriminalno postupanje”. Potom dodaje da je Zakon o integritetu izrazito loš i ne određuje lobiranje na pravi način. “Tko će te primiti, kome ćeš se predstaviti kao lobist ako ta djelatnost ima tako negativan prizvuk?”, pita se nekadašnji gradonačelnik Tržiča.

Slovenski lobisti se također slažu da je lobiranje tim zakonom dobilo negativan prizvuk, kao i s tim da je u njemu povezano s korupcijom. Zato su se, kaže Mihael Cigler, potrudili da lobiranje dobije svoj posebni zakon. S njim se slaže i doajen slovenskog lobiranja dr. Boris Cizelj, koji u Bruxellesu vodi Slovensko gospodarsko i istraživačko udruženje.

Samim imenom zakona se pokazuje da je bilo prisutno shvaćanje koje lobiranje izjednačuje s korupcijom. To je pogrešno. Korupciju treba procesuirati i u tome možemo biti uspješniji. Mislim da su loš glas o lobistima u velikoj mjeri stvorili ljudi koji nisu lobisti i po novom zakonu će biti dužni kao takvi se registrirati, kao što su često nositelji javnih funkcija, a zbog takvih ili drugih razloga povremeno lobiraju za neki projekt i za tu “uslugu” su i nagrađeni”, uvjeren je nekadašnji veleposlanik u Bruxellesu.

 

Dušan Semolič kao sindikalni lobist

Ministrica javne uprave Irma Pavlinič Krebs najavljuje da će lobiranje u budućnosti najvjerojatnije dobiti svoj zakon. “Budući da lobiranje dosad nismo nigdje imali definirano, odlučili smo da ga za početak uključimo u Zakon o integritetu jer utječe na područje djelovanja javnog sektora”, kaže ministrica. Pri samoj pripremi propisa lobisti inače nisu sudjelovali, osim s primjedbama tijekom javne rasprave.

Zakon donosi još jednu manjkavost. “Lobiranja uopće nema u registru djelatnosti, što znači da ne možemo izdavati račune za naše usluge i da ne možemo zanimanje obavljati transparentno. Savjetovanje ili strateško komuniciranje doista nije isto”, upozorava Mihael Cigler. Ministrica se slaže s tim i priznaje da će registar zanimanja, odnosno djelatnosti, trebati dopuniti.

Potom Rok Praprotnik upozorava da je zakon uspostavio monopol registriranih lobista. “Sada smo u apsurdnoj situaciji. Ako netko želi lobirati za interese svog poduzeća, to ne može napraviti na drugi način osim da angažira lobista. Svrha tog zakona je prije svega bila da proces donošenja odluka postane transparentan. Da se zna, npr. kako je država promijenila odredbu o svjetlosnom onečišćenju, komu to koristi i tko je na koga utjecao”, tako zakon tumači Praprotnik.

I zbog toga su u Protukorupcijskoj komisiji već predlagali promjene zakona, u kojima je među ostalim predviđeno da se direktor, ako lobira za interese svog poduzeća, ne bi trebao registrirati kao lobist, a državni službenik bi morao o tome izvijestiti Komisiju.

Također mnogi drugi koji su svakodnevno uključeni u takve ili drugačije procese odlučivanja još uvijek ne znaju moraju li se upisati u registar lobista. Među njih npr. spadaju predstavnici nevladinih organizacija, sindikata, gospodarske komore, državnih poduzeća… Po mišljenju Protukorupcijske komisije, u procesu lobiranja među sobom se po statusu razlikuju već nevladine organizacije: one koje se zauzimaju za ustavna prava, i one koje su ustanovljene zbog određenih interesa. Zakon naime jasno određuje da bi iAmnesty International morao angažirati lobista u slučaju utjecanja na politiku azila.

“Komisija je zauzela stajalište da u slučaju kad se radi o pritiscima za osiguravanje ustavnih prava nisu uspostavljeni uvjeti za lobiranje. Zato ne očekujemo da će se direktorica Amnesty Internationala naći u našem registru”, zaključuje Praprotnik.

U sličnom položaju kao nevladine organizacije su trenutno i sindikati, koji zastupaju ustavna prava, ali se njihovi pritisci često puta pretvore u tipično lobiranje. “Upozoravaju nas da se i predstavnici sindikata moraju također registrirati kao lobisti, ako želimo kao socijalni partneri sudjelovati u socijalnom dijalogu. Ako dakle želimo udovoljiti tom zakonu, morat ćemo se registrirati. Apsurd je da se sam kao predsjednik ZSSS-a ne smijem registrirati kao lobist jer sam također državni vijećnik, dakle dužnosnik sam. To dalje znači da kao predsjednik sindikata uopće ne smijem razgovarati s Vladom”, misli predsjednik Saveza slobodnih sindikata Slovenije (ZSSS)Dušan Semolič.

“Kod nas bi morala vrijediti ista pravila i za javna poduzeća i za skupine za pritisak. To znači također da bi javna poduzeća morala angažirati lobiste, a sindikati bi se morali registrirati kao lobisti. U načelu također i gradonačelnici, iako je činjenica da su legitimno izabrani predstavnici stanovništva i ovdje je dozvoljeno određeno odstupanje. Veliki problem predstavlja i stranačko lobiranje. Uvijek će se događati da će neki predsjednik stranke nazvati svog ministra i uputiti ga kako će se ponašati” uvjeren je predsjednik Slovenskog društva lobista, dok voditelj Slovenskog gospodarskog i istraživačkog udruženja u Bruxellesu dodaje: “Državna poduzeća imaju prednost pred privatnima kad komuniciraju i lobiraju kod predstavnika zakonodavne i izvršne vlasti. Teško mogu zamisliti da bi se državna poduzeća odrekla tih pogodnosti. Toliko je veća odgovornost državnih dužnosnika koji su obvezni djelovati transparentno i u javnom interesu koji nije uvijek identičan interesu državnih poduzeća.”

U središnjoj raspravi na sjednici Gospodarske komore Slovenije Alenka Avberšek sastala se s različitim sugovornicima na temu Zakona o javnoj nabavi. “Nađemo se da predstavimo prijedloge za i protiv, uskladimo ih i pošaljemo na resorna ministarstva, Vladu i Parlament. Teme također predstavimo i na odborima Državne skupštine”, pojašnjava Avberšek. U takvim slučajevima radi se o utjecanju na političke odluke, ali uvjeti za lobiranje nisu ispunjeni, a Gospodarska komora Slovenije o tim aktivnostima redovito obavještava javnost.

“Kad ne možemo priložiti amandmane, pokušamo to ostvariti preko zastupnika i tome su namijenjeni razgovori u okviru parlamentarnih skupina. Kao naši zastupnici preuzimaju prijedloge i potom ih stavljaju u parlamentarnu proceduru. Što se tiče lobiranja, ono kod nas ima pozitivno značenje. Nema potrebe za negativnim konotacijama” govori voditeljica Centra za lobiranje u Gospodarskoj komori Slovenije.

 

Gradonačelnici kao lobisti i lobirani

Da će biti potrebe promjene važećeg zakona svjesni su kako u Parlamentu tako i u Protukorupcijskoj komisiji iako se među njima suprotstavljaju mišljenja na primjeru nespojivosti zastupničke i gradonačelničke funkcije. Kao što je poznato, prvi prijedlog zakona sadržavao je odredbu o nespojivosti funkcije gradonačelnika i zastupnika u Parlamentu, a zastupnici su ga naknadno upravo lobiranjem uklonili.

Protukorupcijska komisija je krajem prošle godine posjetila sva ministarstva i sve vladine službe i, kako kaže Praprotnik, svugdje su slušali pritužbe na gradonačelnike koji su istovremeno i zastupnici u smislu da su to jedini pravi lobisti u Sloveniji. “Gradonačelnici često pokušavaju kod ministara zastupati lokalne interese. Ako je gradonačelnik istovremeno i zastupnik, a ministar treba njegov glas u Parlamentu to znači da je ministar u nezavidnom položaju. Ako ga odbije, riskira da zastupnik u Parlamentu neće poduprijeti prijedlog njegovog ministarstva, a ako ga posluša, onda su svi gradovi i općine koje nemaju svog predstavnika u Parlamentu u neravnopravnom položaju”  kaže Praprotnik.

Zastupnik SLS-a Fran Pukšič odgovara da još nikada ni jedan zakon nije bio napisan ili usvojen samo za općinu čiji čelnik je ujedno i parlamentarni zastupnik. Kako kaže, zastupnici su izabrani da naprave nešto dobro za građane, jer ako će neka stvar biti dobra za nekoga iz Kozjaskoga, sigurno će biti dobra i za ostale građane. Priznaje da se gradonačelnici koji su istovremeno i zastupnici, aktivno uključuju u pripremu propisa i u njihovo usvajanje te su zato, vjerojatno, smetnja za birokrate u vladinim institucijama.

Ptujski gradonačelnik Štefan Čelan kaže da je trenutni zakon nešto nepojmljivo, jer sprječava bilo kakvu komunikaciju gradonačelnika ili predstavnika općine s ministrima. “Gradonačelnik je izabran da zastupa interese stanovnika svojeg grada ili općine. I najnormalnije je da pritom komunicira s vladom, odnosno s pojedinim ministrima ili državnim tajnicima. Kada je npr. objavljen neki natječaj na koji se općina prijavi, više puta dođe do određenih problema, koji onda skupa s ministarstvom ili vladinom službom pokušamo riješiti. Sada tako nešto, barem sam ja tako shvatio, ne bismo smjeli više činiti, odnosno, morali bismo angažirati nekog lobista. To je ludost” kaže Čelan.

Dalje dodaje, da lobiranje praktički objedinjuje novi Zakon o usklađenom regionalnom razvoju koji predviđa da će regije i država potpisati ugovor o projektima koje će država sufinancirati. “Kako ćemo drugačije doći do tog ugovora nego s pregovorima i lobiranjem” pita se Čelan. Načelnik općine Destrnik Pukšič dodaje, da je upravo taj zakon sporan s gledišta utjecaja pojedinih načelnika tako što će vlada moći odobriti projekte općina u kojima će na vlasti biti njihovi načelnici.

Također gradonačelnici i načelnici mogu biti objekt lobiranja. “Kao načelnik sam svakodnevno u razgovoru s ljudima, pretežno s poduzećima, koja bi na primjer željela biti izvođači određenih općinskih projekata, na primjer gradnje škole i vrtića, ili su to investitori koji bi željeli u općini zaključiti neku investiciju. Svi oni me svakodnevno nazivaju, iskazuju svoj interes, svoje ponude. Ili me zove također netko po političkoj liniji, da kažem na primjer dobru riječ za neko poduzeće”, priznaje ptujski gradonačelnik. I dodaje da se još nije službeno sastao s nijednim registriranim lobistom.

 

Briselska lobistička meka

Iako je lobiranje u Europskoj uniji uređeno kodeksima, Europska komisija je 2008. godine pokrenula inicijativu kojoj se zauzela za veću transparentnost lobiranja. U Bruxellesu je za sada u tijeku registracija lobističkih organizacija, a lobisti djeluju unutar tri udruge koje imaju kodekse. “Malo čujem o zlouporabama, što je posljedica napora s obje strane” zaključuje lobist Boris Cizelj, koji u Bruxellesu vodi Slovensko gospodarsko i istraživačko udruženje, i dodaje, da su Europska komisija i Parlament vrlo otvoreni za lobiste, ali ne samo za one koji službeno zastupaju interese pojedinih stručnih udruženja, neko također i za lobistička poduzeća koja “ad hoc” rade za pojedine naručitelje. Po nekim podacima u Bruxellesu je registrirano više od 3.000 organizacija, koje zapošljavaju oko 17.000 ljudi.

“To ne znači da je toliko profesionalnih lobista, koji se bave isključivo zastupanjem interesa. Moderno lobiranje zahtijeva puno drugog stručnog rada, od skupljanja i provjeravanja informacija, njihove obrade i analize, do komuniciranja s medijima. Lobiranje u užem smislu predstavlja približno petinu cjelokupne djelatnosti takvih organizacija”, pojašnjava Cizelj. Po njegovom mišljenju lobisti su široko obrazovani i iskusni stručnjaci, često specijalizirani za određena područja europskog zakonodavstva.

Dodajmo, da se Slovensko gospodarsko i istraživačko udruženje u Bruxellesu bavi lobiranjem za 25 svojih članica, koje dolaze iz gospodarstva, istraživačke sfere i lokalnih zajednica. “Pored informiranja članova o budućim zakonima i njihovoj promociji, u Bruxellesu su naše usluge usredotočene prije svega na sudjelovanje članova na europskim natječajima,” zaključuje nekadašnji veleposlanik u Bruxellesu.

 

Ministrica Pavlinič-Krebs: Očito smo o lobiranju malo razgovarali

Ministrica za javnu upravu Irma Pavlinič Krebs na Zakon o integritetu gleda manje restriktivno od drugih naših sugovornika. Lobiranje je svaki pokušaj utjecanja na procese odlučivanja, priznaje, i dodaje da se unatoč tome za lobista ne bi trebali registrirati nitko, tko je već po opisu svoje funkcije zastupa interese određene skupine ljudi, što znači, da to vrijedi za sindikate, nevladine organizacije, političke stranke, gradonačelnike i načelnike, javne ustanove i poduzeća u državnom vlasništvu. Ministrica priznaje, da se očito o zakonu malo raspravljalo i zato dolazi do različitih interpretacija, a svrha zakona je bila urediti samo ono lobiranje koje obavljaju profesionalni lobisti i ne odvija se javno.

Kaže, da je prilikom pripreme propisa ionako predviđena javna rasprava, u okviru koje može svoje argumente i interese javno izraziti cjelokupna javnost. Iako je dakle i to lobiranje, o tome ne treba pisati izvješća Protukorupcijskoj komisiji. “Ako će neka od interesnih skupina doći u kontakt s donositeljima odluka na ne javan način, to će biti evidentirano,” kaže ministrica, koja preporučuje da donositelji odluka iskoriste mogućnost javnih rasprava o određenom propisu, jer to poništava pritiske na nejavne kontakte.

Također ona tvrdi, da je gradonačelnik izabran, da kod države lobira za svoj grad, ako direktor javne ustanove lobira kod svog osnivača za više novca, to je također nešto normalno, a političke stranke lobiraju kada žele ispuniti obećanja biračima. “Samo smo željeli da je moguće provjeriti je li pri nastanku nekog propisa prevladao javni interes, ili možda privatni,”pojašnjava ministrica ciljeve zakona, koja priznaje, da zakon treba doraditi i te stvari jasnije definirati.

Pripremljeni prijedlog promjena zakona, kojeg podupire dio zastupnika, tako već predviđa iznimke lobiranja: “Djelovanje pojedinaca, neformalnih skupina ili interesnih organizacija sa svrhom utjecanja na odlučivanje državnih tijela i tijela lokalne samouprave te nosioca javnih ovlasti pri raspravi i prihvaćanju propisa i drugih općih akata na području koje se neposredno odnosi na sistemska pitanja jačanja pravne države, demokracije i zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, ne potpada pod lobiranje po odredbama tog zakona.”Osoba koja lobira za interesnu organizaciju u kojoj je zaposlena, odnosno formalno ju vodi ili zastupa, se dakle za tu svrhu nije dužna upisati u registar lobista.

Ministrica naglašava, da je zakon jasno pokazao razliku između lobiranja u procesima prihvaćanja propisa u odnosu na pokušaje utjecanja u procesima javne nabave, ili na primjer, izdavanje građevinskih i drugih dozvola, koji su zabranjeni.

 

Izvor: Dnevnik

Fotografija: Slovensko udruženje lobista

Galerija

Gallery

Newsletter


© Copyright 2014. Powered by WordPress