Vožnja privatnim avionima, partije golfa na ekskluzivnim terenima u Škotskoj, najbolja mjesta na utakmicama NFL lige, večere u najboljim restoranima u Washingtonu… Sve ovo je američkim kongresmenima omogućavao, svojevremeno jedan od najuspešnijih lobista u Sjedinjenim Američkim Državama, Jack Abramoff, nastojeći da ih uvjeri da podrže prijedloge klijenata koje je zastupao. Dok nije uhapšen i osuđen zbog podmićivanja državnih službenika. Zajedno sa kongresmenom koji je primio novac da bi predložio zakon koji je Abramoff tražio.

Iako mnogi Sjedinjene Američke Države smatraju jednom od najuređenijih zemalja svijeta, kada je riječ o lobiranju, istovremeno su brojne kritike o velikom utjecaju lobista na donošenje zakona u toj zemlji i načinima na koji ostvaruju taj utjecaj.

Slučajevi poput spomenutog Abramoffa iz 2006. godine, povremeno uzdrmaju taj sistem, ali ne dovoljno da bi se suštinski promjenio. Ipak, iako je javna tajna da lobisti u SAD imaju značajan utjecaj na donošenje zakona, makar u većini slučajeva nije nepoznato za čije interese rade, odnosno ko ih angažira.

U Srbiji, koja je nedavno usvojenim Zakonom o lobiranju tek preduzela prve korake ka uređenju ove oblasti, i dalje je upitno koliko će utjecaj na donošenje odluka državnih organa biti transparentniji. Između ostalog, i zato što zakon propisuje obavezu da i lobisti i lobirani podnose izveštaje o tome Agenciji za borbu protiv korupcije, ali ne i javno objavljivanje tih izveštaja.

“Tako da građani Srbije, kad ovaj zakon bude počeo sa primenjenom, možda i dalje neće znati ko se sve obraća funkcionerima i službenicima u državnim organima u vezi donošenja propisa. Makar ovaj zakon ne daje takve garancije.”, upozorava Nemanja Nenadić iz Transparentnosti Srbija.

Preciznije rečeno, državni organi će imati pojedinačno informacije tko im je pristupao i s kakvim idejama i mi ćemo moći tražiti te informacije, pozivajući se na Zakon o dostupnosti informacija od javnog značaja, ali nije zakonom predviđeno da se one javno objavljuju i bez tih zahteva”, objašnjava Nenadić.

Neregistrovani lobisti ne podnose izvještaje

Nenad Vuković, predsjednik Društva lobista Srbije (DLS), s druge strane, misli da je to nepotrebna nedoumica. “Izvještaji će sigurno biti dostupni, u tome i jeste njihov smisao. To će morati biti regulirano pravilnikom da bi ti izvještaji bili dostupni”, uvjeren je Vuković.

Iako zadovoljni što je zakon uopće usvojen, u DLS ipak smatraju da su neke odredbe morale biti preciznije definirane i žale što neki prijedlozi njihovih predstavnika u radnoj grupi za izradu ovog zakona, nisu usvojeni.

“Mogle su biti bolje regulirane odredbe koje se tiču neregistriranih lobista. Trebalo je precizirati zakonom na koga se odnosi termin neregistrirani lobisti koji se spominje u zakonu, pojasniti da su to oni koji lobiraju za osobnu stvar ili nekako slično, kako bi se znalo o čemu se tu radi. Ovako je ostavljen veliki prostor da članovi i predstavnici privrednih asocijacija lobiraju, a da nemaju obavezu da se registruju, da pišu izveštaje, a nisu podložni ni kažnjavanju i biće teško pratiti njihove aktivnosti”, ocjenjuje Vuković.

Marko Drajić, autor knjige „Korporativno lobiranje u EU“, smatra da će se zbog brojnih nedostataka ovog zakona, lobiranje u Srbiji i dalje najvećim dijelom odvijati kao i do sada – netransparentno.

“To ne znači, samo po sebi da će biti koruptivno, ali nemamo mehanizam kojim ćemo ga učiniti transparentnim”, kaže Drajić, napominjući da je jedna od mana restriktivnost samog zakona.

“Primjera radi, propisuje se detaljno način kako se lobist treba obrati državnom zvaničniku. Dakle, mora mu poslati dopis, uz dokaz o upisu u Registar lobista, ugovor o lobiranju, bez finansijskih podataka, kao i naziv propisa za koji obavlja lobiranje. To je nonsens, previše ograničavajuće. Nemoguće je da bilo ko svoju lobističku aktivnost ostvari tako što će prvo reći: ‘Dobar dan, izvolite papir, ja sam došao lobirati’. To nije normalno“, objašnjava Drajić.

S druge strane, kaže Nemanja Nenadić, ovim zakonom nisu jasno propisane zabrane. “To nas može uvesti u sivu zonu. Na primjer, kontakti u nekim neformalnim prilikama, recimo, u restoranu, na nekom prijemu, ti kontakti nisu zabranjeni”.

Zašto je bitno državljanstvo lobista?

Drajić ukazuje i na druga ograničenja zakona, među kojima je i ono da stranci ne mogu biti lobisti u Srbiji. Naime, jedan od uslova da se neko upiše u Registar lobista je da bude državljanin Srbije.

“To je besmisleno, imajući u vidu broj stranih kompanija koje rade u Srbiji, a one su najveći lobisti. To bi značilo da svaka strana kompanija mora da angažira domaćeg lobistu, da bi uticala na donošenje ili izmjenu nekog zakona, što je malo vjerovatno”, smatra Drajić.

S druge strane, Nenadić kaže da po ovom zakonu, lobističke firme koje su registrirane u inozemstvu, u svojoj matičnoj zemlji, mogu raditi u Srbiji nesmetano. “Ne provjerava se da li ispunjavaju uslove iz ovdašnjeg zakona. Dovoljno će biti to da ispunjavaju uvjete za rad u zemlji porijekla. Moraju samo da se upišu u registar lobista”.

Najveću ulogu u primjeni zakona imaće Agencija za borbu protiv korupcije. U njenoj nadležnosti je vođenje Registra lobista i Registra pravnih osoba koje obavljaju lobiranje, upis lobista u te registre i njihovo brisanje, vođenje posebne evidencije o stranim fizičkim i pravnim licima koja obavljaju lobiranje na teritoriju Srbije, njoj lobisti dostavljaju izvještaje o radu. Također, agencija ima ovlaštenje da kontrolira te izveštaje, kao i evidencije koje o susretima sa lobistima moraju voditi državni službenici.

Na sve to, treba organizirati i obuku lobista. Nenadić smatra da Agencija za to nema kvalifikacije, dok Drajić smatra da ta odredba ograničava ono što bi trebalo da bude suština lobiranja, “a to je da svako ima priliku da utječe na opće aktove koje država donosi”.

Nenad Vuković iz Društva lobista Srbije kaže da Agencija za borbu protiv korupcije tek treba da se organizira kad je riječ o obuci za lobiste, ali smatra da je i to sretnije rešenje, nego da obuku provodi Pravosudna akademija, kako je prvobitno predlagano.

Veze novca, politike i interesa

Neizvesno je i da li će ubuduće u Srbiji lakše moći da se uoči veza novca, politike i raznih interesa, u smislu da, recimo, neka kompanija donira novac za kampanju neke stranke ili kandidata, a potom preko lobista pokuša da ostvari svoje interese.

Nenadić kaže da bi te veze i sada trebalo da budu vidljive, ali na osnovu drugog zakona – o financiranju političkih aktivnosti.

“Međutim, ni tu građani ne mogu dobiti potpuni odgovor, jer ni izveštaji o financiranju partija i kampanja nisu u potpunosti pouzdani. Postoje osnovane sumnje u njihovu točnost i potpunost. Primjera radi, imali smo situacije kada se pojavljivala gomila donatora iste stranke, sa istim iznosom, a neki od njih su bili primaoci socijalne pomoći. I takve stvari bude sumnju da su prijavljeni pravi izvori prihoda, a istraga koja bi utvrdila pravi izvor novca nije sprovedena do kraja”, podsjeća Nenadić.

U regiji prvi su zakon o lobiranju donijeli Makedonci 2008. godine, ali su ga već tri godine kasnije mijenjali.

U Crnoj Gori ovaj zakon je stupio na snagu 2012. godine, ali je ova država prvog registriranog lobista dobila tek pet godina kasnije.

Bosna i Hercegovina nema ni zakon o lobiranju, niti registar lobista.

I Hrvatska, iako članica Evropske unije, još nema zakonsku regulativu o lobiranju, iako Hrvatsko društvo lobista godinama inzistira na tome.

Predsjednica HDL-a Maja Pokrovac kaže da su se lobisti u ovoj zemlji “samoregulirali i formirali vlastiti registar”.

Imajući u vidu da su „neke zemlje izradile zakonski okvir za lobiranje, pa su ga preregulirale i zakomplicirale praćenje područja lobiranja“, HDL predlaže isključivo uvođenje obaveznog javnog registra, kaže Pokrovac.

Nacrt zakona o transparentnom zagovaranju interesa koji je HDL predložio 2013. godine tadašnjoj Vladi uređuje uslove zagovaranja interesa, postupak upisa u Registar transparentnosti, kaznene odredbe i pravila nadzora nad aktivnostima zagovaranja interesa.

“Ni ovaj zakon o lobiranju neće rešiti taj problem, ali može ukazati na interese koji su bili povezani sa donošenjem nekih propisa. Dakle, u nekoj idealnoj situaciji, ako se lobisti prijave kao što zakon nalaže, ukoliko lobirana lica proslede informacije o tome Agenciji za borbu protiv korupcije, ukoliko svi ti podaci budu javni, onda bismo imali pisani trag o tome u čijem interesu su lobisti posećivali državne funkcionere”, kaže Nenadić, uz napomenu da dosta zavisi i od toga koliko često i koliko kvalitetno će Agencija za borbu protiv korupcije sprovoditi mere nadzora.

Drajić kaže da samo uplitanje Agencije za borbu protiv korupcije u ovu priču, dovodi do toga da se o zakonu o lobiranju govori, prije svega, kao o sredstvu za borbu protiv korupcije, a ne kao sredstvu za unapređenje utjecaja javnosti na donošenje odluka.

Registar transparentnosti EU

“Važno je i jedno i drugo, ali ipak mislim da je važnije da se konačno uspostave mehanizmi koji omogućavaju da i civilno društvo i korporacije i sindikati mogu utjecati na odluke na uređen način”, dodaje Drajić, objašnjavajući da je u Euopskoj uniji to dobro rješeno.

“Postoji Registar transparentnosti u koji se bilo tko može upisati i od tog trenutka može da stupi u kontakt sa nekim europarlamentarcem ili članom Europske komisije, da učestvuje u radu neke ekspertske grupe i da svoje stavove i ekspertize stavi na uvid onima koji odlučuju. Ne postoje obaveze da lobist bude visokoobrazovan, da ga neko obučava. Svako može da se uključi. Članovi Europske komisije imaju obavezu da sve svoje kontakte koje su imali sa onima koji su upisani u Registar transparentnosti stave na uvid javnosti i to se može naći na web stranici EK, a lobisti imaju obavezu da navedu koliki im je godišnji budžet i u kojim oblastima, projektima su učestvovali kao lobisti”, objašnjava Drajić.

Registrovani lobisti u Srbiji će morati u svojim izveštajima o radu da navedu koga su zastupali, koga su kontaktirali od državnih zvaničnika i službenika i šta je bila tema razgovora. Pitanje je, međutim, da li će po stupanju na snagu zakona, sva lobiranja ići preko njih. Kako zbog toga što neregistrovani lobisti nemaju obavezu da Agenciji šalju izveštaje o radu, što povećava vjerojatnost da i državni službenik takve susrete izostavi iz evidencije, tako i zbog činjenice da u Srbiji već postoji praksa neformalnog utjecaja na donosioce odluka, koja je u više navrata rezultirala propisima koji su više bili u interesu pojedinih kompanija, nego u općem. Lobisti bi u ovom drugom slučaju mogli biti nepotrebni posrednik i dodatni trošak, ali i neželjeni svjedoci.

“Lobiranje se inače odvija najvećim djelom izvan očiju javnosti, ali to nije najveći problem. Najveći problem je kad lobiranje preraste u korupciju. I važno je napraviti distinkciju, jer je izjednačavanje lobiranja sa korupcijom najveća opasnost za ovu djelatnost”, smatra Marko Drajić.

A koliko će usvajanje ovog zakona doprinjeti lakšem uočavanju inače tanke linije koja razdvaja legalno lobiranje od klasične korupcije, teško je procijeniti prije nego što počne njegova primjena. Uostalom, i već spomenuti Abramoff sa početka teksta je rekao u jednom intervjuu da ljudi uglavnom misle da je korupcija samo kad nekom uručiš ček, ali se to ne može promatrati tako pojednostavljeno.

Izvor: Al Jazeera Balkans

© Copyright 2014. Powered by WordPress