“Mi, hrvatski lobisti, osam godina lobiramo u Vladi da se donese zakon o lobiranju, ali bez uspjeha.”

Sad kad je posve jasno da je afera “Konzultantica” presudila Tomislavu Karamarku, ali nakraju i cijeloj Vladi, pomalo nevjerojatno zvuči da je sve krenulo od čovjeka čije zanimanje u Hrvatskoj službeno uopće ne postoji. Nikad do kraja nije objašnjeno što je zapravo Josip Petrović službeno, savjetnik, konzultant ili lobist mađarskog MOL-a. Iako je legitimno da MOL ima pravo angažirati fizičke i pravne osobe za promociju vlastitih interesa, zašto je Karamarko morao otići iz Vlade, što je na kraju prvi put u hrvatskoj povijesti izazvalo opoziv premijera u Saboru? Odgovor je jednostavan: u Hrvatskoj profesionalni lobisti službeno ne postoje, a njihova aktivnost prema nositeljima vlasti u zemlji uglavnom je skrivena od javnosti i budi sumnju na korupciju. Ne samo da ne postoji obavezni registar u kojem bi lobisti bili popisani, nego ne postoji ni zakon koji bi regulirao njihovo djelovanje ni transparentan popis njihovih poslodavaca i zadataka. A opet, ispada da zbog jednog od njih idemo na nove izbore.

ČIME SE ZAPRAVO BAVE?

Tko su onda hrvatski lobisti? Što i kako rade? Tko ih kontrolira? Kako ih nazivati? I zašto su na tako lošem glasu? – Treba krenuti od početka – kaže mi Natko Vlahović dok sjedimo u velikom, luksuzno opremljenom uredu Vlahović Grupe u središtu Zagreba. Lobiranje definira kao interesno zagovaranje i utjecanje javnosti na procese oblikovanja propisa. Za njega je ta djelatnost legitimna, nimalo sporna i, dapače, poželjna. Dokle god je u granicama zakona i transparentna. Vlahović je predsjednik Hrvatskog društva lobista (HDL), koje je nedavno izazvalo čuđenje svojom javnom reakcijom na aferu “Konzultantica”, kad su u priopćenju za medije poručili da Josip Petrović uopće nije registrirani lobist niti je član njihova društva. Mnogi nisu znali da takvo društvo uopće postoji. A ono se već punih osam godina, od svojeg osnutka, bezuspješno bori da se konačno donese zakon o lobiranju. Oni ga nazivaju zakonom o interesnom zagovaranju. A kad grupa lobista toliko dugo ne može isposlovati da ih se zakonski regulira, to onda puno govori o stanju u državi. – Prošli smo dosad četiri vlade i još više ministara pravosuđa, a u njihovoj domeni je donošenje ovog zakona. Iako je prijedlog zakona bio dio ambicioznog Akcijskog plana za suzbijanje korupcije u RH, on do danas nije donesen. Nitko se s time nije uhvatio ukoštac, nikome ovo nije bilo prioritet, barem do izbijanja posljednjih afera – govori mi Vlahović.

POSLOVNI SAVJETNICI

U redu, ali što uopće njihov prijedlog zakona sadrži, pitam ga. I kako je uopće sad posao kojim se lobisti bave reguliran? Lobiranje je trenutno regulirano odredbama brojnih zakona, poslovnicima Vlade RH i Sabora, ali i Ustava, koji kaže da svatko ima pravo slati predstavke i pritužbe te davati prijedloge državnim i drugim javnim tijelima i dobiti odgovor na njih. – Trenutno smo regulirani kao poslovni savjetnici, tako se i nazivamo, a tako i funkcioniramo – objašnjava Natko Vlahović, koji je 2005. postao prvi akreditirani hrvatski lobist jedne poslovne asocijacije u Europskom parlamentu. Njegova Vlahović Grupa prva je tvrtka specijalizirana za poslovno lobiranje. Lani je zajedno s kolegom Brunom Jelićem, savjetnikom za odnose s javnošću u agenciji Dialog komunikacije, izdao i priručnik “Profesionalni lobist”, prvi takve vrste u Hrvatskoj. U njemu objašnjava da postoji Zakon o procjeni učinaka propisa koji određuje da svaki zakon što prolazi proceduru mora proći javnu raspravu u kojoj interesne skupine mogu slati svoje prijedloge i pritužbe te utjecati na konačni tekst zakona. A te interesne skupine ne rade ništa drugo nego lobiraju. Kako pak izgleda proces javne rasprave, regulirano je Kodeksom savjetovanja sa zainteresiranom javnošću. I ta je javnost često ništa drugo nego lobistička grupa. Jer, za razliku od uobičajenog stava da su lobisti tek mutni tipovi u odijelima za koje nitko ne zna i koji iza zatvorenih vrata na sumnjive načine utječu na zakone i sklapanje poslova, lobisti mogu biti i sindikati, i udruge civilnog društva i predstavnici županija i općina. Zaklade, fundacije, privatne ustanove. Pa čak i članovi akademske zajednice. – Naš prijedlog zakona podrazumijeva četiri najvažnije stvari – objašnjava Natko Vlahović. Prvo i najvažnije: uvođenje obaveznog javnog registra profesionalnih lobista, u koji bi se morali upisati svi službeni zagovaratelji interesa u zemlji. Drugo, početak evidentiranja svih sklopljenih ugovora koji mogu, ali ne moraju biti javni, no moraju biti dostupni institucijama. U njima bi pisalo s kim ili za koga lobist radi i koji su ciljevi te suradnje, odnosno što lobira ili zagovara. Treće je izvještaj o učinjenom, dakle kako se lobiranje provodilo, s kim su ugovarani sastanci i s kojim rezultatom. I četvrto, svi lobisti moraju imati pristup državnim institucijama, od Vlade i Sabora pa do ministarstava i ureda.

SLOVENSKI ZAKON

Ostalo je očekivano: lobisti ne mogu biti mlađi od 18, ne mogu biti državni i pravosudni dužnosnici, i to ni dvije godine od kraja mandata, niti s njima povezane osobe, i ne smiju biti kažnjavani. Sve bi ih nadzirala Stručna služba, a kazne za izbjegavanje registra iznosile bi između pet i 60 tisuća kuna. – U Europskom parlamentu lobisti imaju svoj ured. Ovim poslom bavim se punih 15 godina i prije nego što sam postao komercijalni lobist i otvorio tvrtku za poslovno savjetovanje, bio sam lobist Hrvatske obrtničke komore. Često sam bio u Europskom parlamentu. I za to sam dobio akreditaciju, kojom se legitimiram u koju god instituciju EU išao. I to treba uvesti i kod nas – kaže Vlahović. To bi, smatraju u HDL-u, bilo dobro za sve uključene, i one koji lobiraju i one koji se s njima nalaze. Naime, kako je u Hrvatskoj pravo, profesionalno lobiranje još u povojima, mnogi se dužnosnici boje ili se nevoljko nalaze s poslovnim savjetnicima i konzultantima, jer su lobisti, posebno nakon slučaja “Konzultantica” i slučaja “Grizli”, na zlu glasu. A korupcija i lobiranje nije isto, piše Vlahović u svom priručniku. Ali zakon koji predlaže Hrvatsko društvo lobista nije ništa novo. Registre imaju i Europska komisija i Europski parlament, Austrija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Nizozemska, američki Kongres, Kanada i Australija. Slično je uvela i Slovenija još 2011. Regulaciju lobiranja ugradili su u Zakon o integritetu i sprečavanju korupcije (ZIntPK) i iskustva su im dosad pozitivna. Za razliku od hrvatskog prijedloga zakona koji ima samo 15 članaka, slovenski ih ima 88. – Riječ je o svojevrsnoj inovaciji, jer je Slovenija donošenjem ovog Zakona prvi put regulirala sva prava i obveze lobista, nadzire njihov rad i kažnjava ih za počinjene prekršaje – kaže Nina Marolt iz Komisije za sprečavanje korupcije u Republici Sloveniji. Cilj im je pritom bio jasan: spriječiti korupciju i zlouporabu te dotad skriveni sustav učiniti što transparentnijim. – Upravo opasnost od korupcije koja potkopava demokratski način rada političkog sustava sve više ohrabruje države da normiraju rad lobista. Slovenija se suočava s razvojem interesnih skupina i njihova utjecaja i pritiska na donositelje odluka u političkim institucijama kao i na službenike i namještenike u javnoj upravi, što predstavlja potencijalnu prijetnju – objašnjava Nina Marolt razloge za uvođenje zakona.

BROJ LOBISTA

Da sažmemo: lobiranje u Sloveniji regulirano je antikorupcijskim zakonom ZintPK. Podijeljen je u jedanaest poglavlja koja reguliraju, između ostalog, sprečavanje korupcije, zaštitu od podnositelja zahtjeva, sukob interesa, kontrolu nad prihvaćanjem poklona, kontrolu nad novčanim sredstvima, integritet i lobiranje kao djelatnost. – Lobisti se upisuju u obavezni registar. U njemu se mogu naći informacije o samoj fizičkoj osobi, njezinu poslodavcu, području rada i interesa koje zastupa. Zanimljivo, po registru ispada da je lobiranje u Sloveniji prilično nerazvijeno jer se upisalo samo 60 lobista – kaže Nina Marolt. Slično je u Hrvatskoj. Iako obaveznog registra nema, Društvo hrvatskih lobista otvorilo je dobrovoljni registar u koji je upisano 65 subjekata. Riječ je zapravo o članovima HDL-a. Među njima ima ljudi iz Hrvatskih cesta, Hrvatske poštanske banke, Rektorata Sveučilišta u Rijeci, Hrvatskog lovačkog saveza, Hrvatske udruge poslodavaca, ali i iz Ministarstva poljoprivrede itd. Na popisu je i Dubravka Sinčić Ćorić, supruga Tomislava Ćorića koji se uoči izbora spominjao kao mogući ministar financija iz HDZ-ove kvote, zatim Leo Radeljak, odvjetnik Vladimir Gredelj, Đuro Dečak i drugi. – Neki od njih doista se bave konzultantskim poslom, a drugi se samo interesiraju za temu lobiranja i žele naučiti više i upoznati ljude iz ovog biznisa – kaže Natko Vlahović. Postoji još jedan registar u kojem su popisani domaći lobisti, a to je Registar transparentnosti Europske unije u Europskom parlamentu, gdje je evidentirano 40 subjekata. – Riječ je o predstavnicima županija, raznih udruga i lobista koji su tamo prijavljeni jer žele pratiti europski zakonodavni proces i slično. I ta dva registra su ono čime trenutno raspolažemo – tvrdi Vlahović.

NE, NIJE KORUPCIJA

U međuvremenu su u Sloveniji otišli korak dalje. Lobiste nadzire Institut za registraciju i izvještavanje, a uskoro s podnošenja izvještaja u papirnom obliku prelaze na elektronički upis izvješća; potom će ukinuti i godišnje izvještaje koje su svi upisani subjekti dužni podnositi. Zakon prilagođavaju i razvijaju, sukladno potrebama. Hrvatska je s druge strane tek na početku. – Činjenica je da je razumijevanje lobiranja u Sloveniji još pod utjecajem pogrešnog dojma da je riječ o korupciji, zbog čega ono ima negativan imidž. Zato među upisanim lobistima nemamo nijednog odvjetnika, a istraživanje koje smo proveli pokazuje da je i na najnižim lokalnim razinama slabo znanje i razumijevanje Zakona o lobiranju. Moramo dodatno poraditi na transparentnosti cijelog sustava – zaključuje Nina Marolt. Da je lobiranje djelatnost koju hitno moramo pravno regulirati, u nedavnom je javnom istupu upozorio i bivši ministar gospodarstva Goranko Fižulić. Po njegovim saznanjima, samo u SAD-u lobiranje je industrija koja je lani ostvarila ukupni prihod od 3,22 milijarde dolara, a u kojoj radii 11.518 registriranih lobista. Najveća svjetska naftna kompanija Exxon Mobil lani je na lobiranje potrošila 11,98 milijuna dolara, a američka podružnica Teva, bivši poslodavac Tihomira Oreškovića, oko četiri milijuna dolara, piše Fižulić u svojoj nedavnoj kolumni u Telegramu. Tu brojkama nije kraj: Patton Boggs LLP, najveća lobistička kompanija na svijetu (Vlada RH angažirala ju je u arbitražnom postupku protiv MOL-a), lani je ostvario prihod od 525 milijuna dolara, a američko udruženje farmaceutske industrije na lobiranje je u proteklih 18 godina potrošilo 294 milijuna dolara. Lobiranje je vrlo profitabilna djelatnost, ali prema podacima kojima raspolaže Nina Marolt iz Komisije za sprečavanje korupcije u Sloveniji, zakonski je uređena u rijetkim zemljama u Europi, dok je u SAD-u striktno regulirana. Nina Marolt i Vlahović kažu da zakone ili propise o lobiranju imaju i Austrija, Njemačka, Mađarska, Poljska, Litva, Ukrajina, Australija i Tajvan.

NETRANSPARENTNOST

Vratimo se načas na aferu “Konzultantica”. Vlahović, kao ni Fižulić, ne smatra da ima išta protuzakonito u želji MOL-a da lobira: – Riječ je o multinacionalnoj kompaniji koja posluje u Hrvatskoj i ima puno problema te nije na dobrom glasu upravo zbog svih koruptivnih afera koje se uz nju vežu. I zato bi, da je lobiranje pravno regulirano i da se od početka znalo tko za koga i s kime radi, stvar danas izgledala bitno drugačije. Nitko ne osporava činjenicu da MOL lobira. Osporene su tehnike i načini na koji se to radi – zaključuje. Zbog uvođenja registra, smatra Vlahović, broj službenih lobista u zemlji povećao bi se i na nekoliko stotina, što je procjena trenutnog broja fizičkih i pravnih osoba koji se bave tim poslom u zemlji. Istraživanjem utjecaja interesnih grupacija bavio se i Transparency International. U svom izvještaju Lobbying in Europe, Hidden Influence, Privileged Access obuhvatili su 19 europskih zemalja i tri najvažnije institucije EU. Bruxelles su nazvali generatorom lobiranja u Europi. Na njihovoj ljestvici transparentnosti prosječna je ocjena kvalitete iznosila 31 posto, a institucije EU ostvarile su 36 posto transparentnosti, što u Transparencyju nazivaju zabrinjavajućim i pozivaju na lobističku reformu. U izvješću su detektirana tri osnovna problema: transparentnost, integritet i jednakost pristupa. Naime, građani nemaju mogućnost doznati tko i što utječe na zakonske odluke, ne postoje etičke norme za lobiranje, a javna rasprava ne pruža svima jednake mogućnosti. Hrvatska nije na karti zemalja EU koje su provjeravali, a Slovenija, primjerice, kao najbolje ocijenjena zemlja ima transparentnost od 55 posto, što je rezultat uvođenja zakona, a Italija, koju smatraju jednom od najkorumpiranijih zemalja na kontinentu, samo 20 posto.

PRAKSA U LITVI

Istraživanje je pokazalo da čak 58 posto građana u EU smatra da su njihove vlade pod utjecajem interesnih skupina, a da je samo farmaceutski sektor na lobiranje u EU potrošio 91 milijun eura. Od 19 zemalja samo njih deset ima neku vrstu registra lobista, a Litva je jedina članica u kojoj se imena svih koji su se ogriješili o regulativu o lobiranju javno objavljuju. U 15 od 19 zemalja same tvrtke predale su propise o lobiranju koji bi trebali biti službeno doneseni. U priručniku “Profesionalni lobist” Jelić i Vlahović navode kako je 1995. u Sjedinjenim Državama Lobbying Disclosure Act (LDA) postao zakon uz potporu predsjednika Billa Clintona. Njime je napokon omogućeno definiranje pojmova lobiranje i lobist te proširen nadzor na lobiste koji djeluju prema izvršnoj vlasti. LDA je zahtijevao da se registrira svaka osoba koja uspostavi barem jedan lobistički kontakt u šest mjeseci. No, tek 2007. uvedeno je pravilo da lobistima ne mogu postati članovi Senata ako prethodno nije prošlo najmanje dvije godine (članovi Kongresa to smiju postati nakon samo godinu dana). U EU regulativa se razvijala sporije. Tek 1996. u Europskom parlamentu uveden je dobrovoljni registar lobista, čime im je putem akreditacije omogućen nesmetan ulazak u Parlament. Prije uspostave zajedničkog registra s Europskom komisijom 2011. taj je prvi registar imao 5000 članova. Zajednički registar danas ima 8275 lobista, među kojima je i 40 iz Hrvatske.

izvor: Globus

 

 

© Copyright 2014. Powered by WordPress