Grupa Citizens for Health nedavno je započela s kampanjom kojom bi potaknula potrošače da smanje unos visoko fruktoznog kukuruznog sirupa u svojoj prehrani, popunjavajući peticiju i zahtijevajući strože označavanje sastojaka na prehrambenim proizvodima koji sadrže zaslađivače.

Ipak, peticija nije spomenula kako je organizacija, koja se promovira kao “glas natural-health potrošača”, primila glavninu novca upravo od šećernih kompanija, kojima kukuruzni sirup predstavlja prijetnju profitima. Tako je od 2011. organizacija primila najmanje 500.000 USD od te industrije.

Kompanije koje se bave proizvodnjom šećera i investiranjem u ovu neprofitnu grupu, prema najnovijim objavljenim internim dokumentima, dio su rastuće strategije korištene kako bi korporativni interesi mogli utjecati na odluke Washingtona. Kompanije se više ne oslanjaju samo na tradicionalno lobiranje nego ulažu i u druge glasnike, kao što su neprofitne grupe i akademici koji mogu osigurati ekspertna izvješća, oblikovati vijesti koje izlaze u javnost i medije te promijeniti javno mišljenje na načine na koje će u konačnici utjecati na odluke u Washingtonu.

Novom pristupu nedostaje transparentnosti kada gledamo i uspoređujemo tradicionalne načine registracije lobista koja omogućuje vidljiv trag komunikacije između kompanija i donositelja odluka te regulatora. Neprofitne organizacije sada imaju rastuću ulogu u lobiranju i izbornim politikama te ne moraju javno otkrivati svoje donore. Trend mekog lobiranja vidljiv je i iz podataka prema kojima mnoge velike korporacije sada registriraju značajno manje lobista.

Šećer i kukuruz jesu intenzivna konkurencija još od 1980ih, kada je kukuruzni sirup postao najbrže rastući agrikulturni sektor upravo iz razloga što je predstavljao manje skupu alternativu šećeru za proizvodnju Coca Cole, Pepsija i drugih pića, kao i mnogih drugih prehrambenih proizvoda.

Obje strane ulažu mnogo novca u neprofitne organizacije koje promoviraju ciljeve tih industrija u javnim kampanjama i vladama. Također, financiraju akademska istraživanja kako bi se osnažile njihove pozicije. Tako je jedan od prominentnijih doktora s Floride, specijaliziran za zdravlje i nutricionizam, već primio 10 milijuna USD od 2008. godine od strane industrije kukuruznog sirupa za istraživanje koje pokazuje kako kukuruzni sirup nije ništa manje zdrav od stolnog šećera.

Istraživač James Rippe, kardiolog s Harvarda koji vodi Rippe Lifestyle Institute predstavio je 30 studija koje prikazuju kako između šećera i kukuruznog sirupa nema nutritivne razlike naglasivši kako uz sredstva za istraživanje koje prima njegov institut, osobno dobiva konzalting naknadu od 500.000 USD godišnje od kukuruznih rafinerija. Iste te rafinerije naglašavaju kako se takvo ulaganje i više nego isplati jer tako financiraju transparentna, visoko kvalitetna klinička istraživanja koja se objavljuju u važnim znanstvenim časopisima.

Rafinerije su uložile i dodatnih 3,2 milijuna USD kroz dvije godine u neprofitnu udrugu Center for Consumer Freedom, koji je posljedično započeo s televizijskim, novinskim i online kampanjama kako bi branio sigurnost kukuruznog sirupa, smanjio kritike te značajnije utjecao na zakonodavce i javnost.

Rat između šećera i kukuruznog sirupa traje već godinama, a razbuktao se i 2010. godine kada su kukuruzne rafinerije zatražile Food and Drug Administration da se visoko fruktozni kukuruzni sirup preimenuje u kukuruzni šećer. Taj potez naljutio je Sugar Assocation koja je isti nazvala javnim pokušajem krađe identiteta šećera.

Prevela i priredila: Ana Babić
Izvor: The Washington Post
Foto: The Washington Post

Galerija

Gallery

Newsletter


© Copyright 2014. Powered by WordPress