Beograd, 5. lipnja 2011. – Čelnici Društva lobista Srbije za Press Online objašnjavaju razliku između uvjeravanja i korupcije, što će značiti donošenje zakona o ovom zasad “mutnom” poslu, i kako je Srbija po kuloarima izgubila Kosovo.

Kada neko u Srbiji spomene riječ “lobiranje”, prva asocijacija su mito i korupcija. Lobisti su – po definiciji – ljudi koji primaju honorar od gospodarstvenika ili pojedinca da bi utjecali na državne dužnosnike koji donose zakone, kako bi pravni akti bili prepravljeni u njihovu korist. I da usput, ako je moguće, budu za opće dobro. Vođeni ovom idejom, stručnjaci u području lobiranja su 2009. formirali Društvo lobista Srbije, kako bi spremni dočekali usvajanje zakona o lobiranju, koji čeka u Vladi Srbije. Sa namjerom da objasne srpskoj javnosti da lobiranje ne znači korupciju, nego upravo spriječava tu pojavu, po kojoj je Srbija na 101. mjestu u svijetu na listi od 179 zemalja.

Prema riječima Balše Kašćelana, potpredsjednika Društva lobista Srbije, lobiranje kao profesija uređeno je zakonom u većini zemalja svijeta i predstavlja legitiman način utjecanja na donositelje odluka, što će reći – vlast.
“Sa razvojem kapitalizma pojedinci i organizacije počeli su shvaćati da mogu tražiti zaštitu svojih interesa. Kada se to ovdje kaže, obično asocira na nešto loše ili štetno. I na štetu nekog drugog. To nije točno. Normalno je da ljudi, organizacije, kompanije sa privrednim interesom rade za sebe”, kaže Kašćelan.

Doduše, sve dok ne postoji zakon koji je parlament usvojio, svaka vrsta “podmazivanja” svodi se pod korupciju. Problem je u tome što i prije usvajanja, kaže naš sugovornik, ljudi govore da je zakon o lobiranju kontroverzan. Međutim, Kašćelan tvrdi da nije pravni akt sporan, nego područje koje treba regulirati. Društvo lobista je zato predočilo zakon koji će uvesti red u korupcijsku srpsku atmosferu.

“Zakon predviđa formiranje registra lobista, koji će biti licencirani stručnjaci u ovom području. Ljudi koji dobiju dozvolu za rad morat će nadležnom ministarstvu, u ovom slučaju Ministarstvu trgovine, podnositi godišnji izvještaj o svom radu i primanjima” – govori Kašćelan.

Lobisti će moći dobiti licencu pod uvjetom da su visokoobrazovani, kada prođu obuku za ovu profesiju i polože lobistički ispit. Kako bi onda izgledao radni dan u životu ambicioznog majstora za lobiranje? Kašćelan kaže da lobiranje ne podrazumeva odlazak na ručak ili piće sa ministrom, na kojem bi lobista predlagao promjenu nekog zakona. On pred ministra mora doći pripremljen.
“Recimo, susreo sam se sa jednim slučajem dok sam radio u SAD. Tamo su članovi filharmonije iz Virginije tražili da se izmjeni određeni zakon, a svoj problem su predočili lobistu. Ono što lobist zatim radi jest konzultiranje sa stručnjacima iz tog područja, eksperti prave analizu slučaja i kako ga treba primjeniti u praksi. Dakle, lobiranje nije odlazak na koktel, nego utjecaj na zakone”, objašnjava Kašćelan.

Prosječan čovjek bi rekao da građani već imaju načina da utječu na stvaranje zakona putem javne rasprave. Naš sugovornik navodi da lobiranje preskače javnu raspravu i ubrzava zakonodavni proces, kao i donošenje podzakonskih akata, tako da oni budu primjenjivi u stvarnosti.

Priprema terena za dolazak lobista među Srbe svakako može biti pun prepreka, jer je druga asocijacija za malo upućenije u te vode Joe Biden, bivši senator i sadašnji potpredsjednik Amerike, najistaknutiji i najglasniji albanski lobist. Čovjek koji je na najvišim mjestima agresivno gurao i gura nezavisnost Kosova.

“To je u Srbiji prva pomisao, političko lobiranje. Mi se time ne želimo baviti, nego područjem gospodarstva, sa željom da se neka zapostavljena grana razvija putem zakona. Što se točno dogodilo kada je lobiranje za nezavisnost Kosova u pitanju? Godine 1989. senator Robert Dole je došao na Kosovo s američkim kongresmenima i kolegama i susreo se sa albanskim političarima, i tada im je iznio ideju da internacionaliziraju pitanje ljudskih prava na Kosovu”, kaže Balša Kašćelan. Lobistička agencija je napravila dokumentaciju o kršenju ljudskih prava, američki službenici su prodali tu priču na najvišem nivou, a poslje toga u pogon je stavljena medijska mašinerija koja je objašnjavala svijetu koliko se krše ljudska prava na Kosovu, a paralelno se radilo na popravljanju imidža kosovskih političara. I to se završilo kako se završilo, napominje Kašćelan. Moral i političko lobiranje teško stoje zajedno u jednoj rečenici.

“Teško je tvrditi što tu je, a što nije istina. Naravno da lobisti mogu predimenzionirati problem, pogotovo u političkim stvarima. Zbog toga su i došli na loš glas. U lobiranju za gospodarske subjekte toga ima vrlo malo, radi se o legitimnom načinu pozicioniranja neke kompanije u društvu, što, opet, doprinosi razvoju društva”, tvrdi Kašćelan. Zato lobiranje ne treba miješati sa korupcijom. Kada lobist uspije “dogovoriti” promenu zakona, više nema potrebe za budućim podmićivanjem birokrata. Što se uspješnih primjera lobiranja tiče, Kašćelan kaže da je Hrvatska dobro odradila posao sa izvozom šećera.

“O tome je govorio Božidar Đelić nedavno na sastanku u Društvu lobista Srbije. Europska komisija utvrđuje kvote za izvoz šećerne repe. A kvote se utvrđuju na osnovu podataka o resursima neke države, načinu proizvodnje i drugim segmentima”, govori Kašćelan. Pomoću pametnog lobiranja Hrvatska je uspjela dobiti mnogo veću kvotu, a samim tim i pravo da izvozi više šećerne repe od Srbije. Pa je još od nas uvozila šećernu repu jer joj je manjkalo, da bi povećala proizvodnju. I opet ispada da su Hrvati preko lobista malo lagali da bi nam oteli posao…
“Lobiranje je način da predstavite svoju robu kako treba. Tri stvari su ključne: kvaliteta robe koju vi imate, odnos prema konkurenciji i odnos prema vlasti. Hrvati su dobili koliko su tražili, obratili su se na pravu adresu. Kada ovdje budemo imali armiju lobista, oni će u Bruxellesu moći raditi u interesu srpskog gospodarstva”, ističe Kašćelan.

Valjda da ne bi otkrivao poslovne tajne, naš sugovornik nerado govori o slučajevima uspješnog lobiranja. On navodi i da je jedna naša kompanija planirala plasman krema za sunčanje na američko tržište, a tamošnja firma je preko lobista utvrdila da je jedan sastojak kreme, dobiven od naranče, kancerogen. Konzultirani su medicinski stručnjaci. Zatim je priča stigla do Kongresa, pa je izglasana odluka da se zabrani uvoz krema za sunčanje naše firme.
“Oni su dokazali potrošačima nešto što se ne bi otkrilo da nema lobista. Poslje toga, konkurentska firma je smanjila sadržaj te kancerogene materije. I kasnije su ušli na tržište sa manje štetnom robom”, navodi Kašćelan.

Kašćelan tvrdi da se srpski lobisti neće baviti političkim lobiranjem, jer se time već bave marketinške agencije. Oni žele zastupati srpsku privredu, kao i strane kompanije koje će dolaziti u Srbiju. “Zato to hoćemo rješavati mi, gospodarstvenik ne mora ni znati tko je na vlast”.

Nacrt Zakona o lobiranju predviđa komoru lobista koja će vršiti registraciju, držati obuku, davati licencu. Nacrt je u Ministarstvu trgovine usaglašen sa pravnim poretkom Srbije. Vrlo brzo, možda već od rujna će ući u parlamentarnu proceduru.

Korist od lobiranja vidjela je i jedna srpska televizija koja se zahvaljujući tome jako dobro pozicionirala u regiji. Ali, njena prošlost joj je onemogućavala da dođe do donositelja odluka.
“Postala je jedna od najgledanijih televizija u regiji. Ako netko ima kvalitetan program, ne treba te netko sputavati zbog političke i ideološke stvari. Oni su predstavili svoj program i popravili imidž”, govori Kašćelan.

On očekuje da će Zakon o lobiranju biti usvojen već u rujnu. A dotad, svako podmazivanje u narodu će se zvati korupcija.

 

Autor: Stanko Stamenković

Pripremio: Dominik Žganec

Fotografija: Društvo lobista Srbije

Galerija

Gallery

Newsletter


© Copyright 2014. Powered by WordPress