Zajednička percepcija lobiranja u zemljama srednje i istočne Europe da je lobiranje nije ništa više nego “sofisticirano maskirana korupcija” objašnjava zašto se svakodnevno čuju pozivi na zabranu lobiranja, tvrdi Agnieszka Cianciara, stručnjak za lobiranje i viši asistent na College of Europe. Ona je također predavač na Collegium Civitas u Varšavi. Od 2010. godine posjeduje doktorat Instituta za političke studije na Poljskoj akademiji znanosti. Njezin istraživački interes uključuje lobiranje i predstavljanje interesa u EU i zemljama srednje i istočne Europe, institucije i politike EU i poljsku vanjsku politiku

U nastavku donosimo intervju objavljen u Euracitv-u.

Je li regulacija lobiranja pomoću zakonodavstva pravi način u reguliranju tog područja? Protivnici zakona često upozoravaju da registracija susreta između lobista i onih za koje se lobira može povećati birokraciju bez značajnog poboljšanja transparentnosti. Neki kažu da oni koji žele izbjeći transparentnost će naći načina u okviru zakonskih uvjeta. Također, lobiranje je teško definirati zakonski …

Obavljanje bilo koje države funkcije zahtijeva birokraciju. Ljudi bi izbjegli plaćanje poreza, ali postoji konsenzus oko nužnosti uspostave pravila i procedura koje smanjuju utaju poreza. Činjenica da neki ljudi ne slijede određena pravila, ne znači da su ta pravila besmislena.

Pravna regulacija lobiranja je samo jedan od načina regulacije kontakata između predstavnika interesa i odluka. Ona se ne smije promatrati izolirano, a niti kao idealno rješenje, nego pomoću pravne regulacije potrebno je povećati transparentnost i eliminirati korupciju u javnom životu.

Regulacija lobiranja treba biti sastavni dio šireg pristupa upravljanja, temeljena na načelima otvorenosti, transparentnosti i sudjelovanja. U isto vrijeme, zakonske odredbe mogu se lako instrumentalizirati i postati kontraproduktivne, ako nisu usklađene s određenom razinom političke kulture i etike u politici. Zato je samoregulacija profesije također važna i treba je paralelno poticati.

Unatoč nekim pokušajima, pravna regulacija lobiranja nije vrlo uobičajena u Europi, nakon što je uvedena uglavnom u post-komunističkim zemljama, gdje se naizgled koristi više kao alat u borbi s korupcijom. Mislite li da je ona prikladan alat za borbu protiv korupcije?

Regulaciju lobiranja sve više i više uzimaju u obzir u Europi, primjerice u Velikoj Britaniji. U srednjoj i istočnoj Europe lobiranje se vrlo često shvaća kao sofisticirano maskirana korupcija. To je razlog zašto se svakodnevno čuju pozivi na zabranu lobiranja.

To je očito veliki nesporazum. Lobiranje je sastavni dio demokratskog procesa odlučivanja i u zemljama koje su rangirane prema Transparency International kao zemlje gotovo bez korupcije. Korupcija je često najveća u političkim sustavima u kojima nema odgovarajućih ili ne postoji dovoljno kanala komunikacije s donositeljima odluka. U tom smislu, uspostava sveobuhvatne otvorenosti i odgovarajućih mehanizama kao dio šireg pristupa regulaciji lobiranja regulaciju može pridonijeti smanjenju korupcije.

2005. Poljska je donijela zakon o lobiranju, koji je uglavnom inspiriran američkim propisima i kojega neki stručnjaci smatraju kao veliki uspjeh. No, zakon se ne provodi kako treba. Koji su bili glavni razlozi za to?

Zakon je uglavnom unio neke termine (registracija, prijava, definicija lobista), ali sadržaj njegovih odredbi nema mnogo toga zajedničkog s američkim. Kao posljedica toga nastali su iskrivljeni učinci pri implementaciji istog u Poljskoj. Još važnije, stvarnost interesnog zastupanja u Poljskoj se znatno razlikuje od one u SAD-u. Broj javnih poslova konzultantskih kuća je ograničen, stoga je regulacija lobiranja usmjerena isključivo na profesionalne lobiste i konzultante, a to donosi na vidjelo samo dio stvarne lobističke aktivnosti u Poljskoj.

Na primjer, poslovni ljudi koji žele kontaktirati vlade da im predstave interese njihovih tvrtki se ne smatraju lobistima u postojećem zakonodavstvu, jer oni ne djeluju u interesu trećih osoba, nego u svojem vlastitom. Godine 2005. zakon je donesen nakon korupcijskog skandala s nezavisnim lobistom – konzultantom. Čini se da je glavni politički cilj ovog zakona bio kazniti profesionalne lobiste, barem u očima javnosti, a ne poticati više transparentnosti u procesu donošenja odluka.

U Pragu ste rekli da postoje nedostaci u načinu na koji su lobisti definirani zakonom, provedba zakona je nedosljedna, ali i javne rasprave oko tog pitanja baš i nema. Možete li to komentirati?

Kao što je već spomenuto, posljedica uske definicije lobista je u tome da se u političkom životu Poljske većina aktivnosti koje u stvari predstavljaju lobiranje nastoji sakriti od javnosti. Jedan od glavnih problema je provedba, a navedeni zakon iz 2005. ne daje nikakve opće smjernice o tome kako se dužnosnici trebaju ophoditi s lobistima. Kao rezultat toga, svako ministarstvo ili središnje tijelo državne uprave mora definirati svoje smjernice, a mnogi od njih još nisu to uspjeli učiniti.

Uska definicija i nedostatak smjernica dopustili su ministarstvima da objave godišnja izvješća u kojima ne navode apsolutno nikakve lobističke aktivnosti! Javna rasprava nije postala važan element u procesu donošenja odluka. Jedan zastupnik u vladajućoj koaliciji otišao je toliko daleko da tvrdi da javne rasprave ometaju funkcioniranje demokracije, i da nepotrebno odgađaju donošenje odluka u parlamentu!

U 2010. došlo je do pokušaja da se izmjene i dopune propisi o reguliranju lobiranja u Poljskoj. Sudeći po dosadašnjim javnim raspravama, do kojih poboljšanja (ili potencijalno novih problema) može doći s novim zakonskim inicijativama?

Nacrt prijedloga iz 2010. iznimno je kritiziran u ranoj fazi pripreme i nikad nije dosegao raspravu unutar parlamenta. I prijedlog i rasprava su pokopani i nisu oživljeni od tada. U stvari, ne samo da je Nacrt prijedloga iz 2010. nije poboljšao trenutni zakonski okvir, nego je i stvorio novi problem u vidu kršenja načela jednakog pristupa donositeljima odluka. Nacrt prijedloga predlaže razlikovanje profesionalnih od neprofesionalni lobista, i predviđa različita prava i obveze za svaku od navedenih grupa. Kao rezultat toga, predstavnik nevladine organizacije (neprofesionalni lobist) mogao bi se obratiti donositelju odluka u pisanom obliku, a ne osobno, i ne bi bio u mogućnosti prisustvovati sastancima parlamentarnih odbora. U isto vrijeme, nema obveza izvještavanja za nevladine organizacije.

S druge strane, profesionalni lobist za tvrtke ili konzultant u javnim poslovima će moći osobno susresti donositelje odluka i sudjelovati na parlamentarnim sastancima u zamjenu za godišnje detaljno izvješće o aktivnostima lobiranja. Dobra vijest je da je prijedlog bio napušten, jer jasno krši osnovne principe demokratskog upravljanja. Loša vijest je da je propušten pravi trenutak za reforme i Poljska je ostala zaglavljena sa slabim i kontraproduktivnim zakonodavstvom u ovom području za duže vrijeme.

Koje lekcije mogu zemlje kao što su Češka naučiti od poljskog primjera?

Jedna lekcija je da nema smisla imati takvo zakonodavstvo samo da postoji. Bolje ne imati zakonsku regulativu nego imati regulativu koja stvara pravnu fikciju. Druga lekcija je da bi sveobuhvatan pristup trebao biti usvojen za regulaciju lobiranja. Glavni regulatorni alati, registracija i izvještavanje, trebali bi tvoriti sastavni dio okvira, ali oni se moraju provoditi pažljivo kako bi se dokazali učinkovitima u poticanju transparentnosti.

Učinkovit registar lobističkih aktivnosti bi trebao biti napravljen u obliku jedne sveobuhvatne i lagano ažurirajuće online platforme, gdje bi bile dostupne informacije o lobistima i onih za koje se lobira. U smislu sadržaja, registar se mora temeljiti na izvještavanju i lobista i onih za koje se lobira. Registar bi trebao sadržavati podatke o klijentima i sredstvima financiranja kao i informacije o lobističkim kontaktima. To uključuje objavu svih relevantnih dokumenata, poziva i rezultata konzultacija, kao i izvješća o kontaktima s lobistima. Odgovarajuća obuka javnih službenika, kao i provođenje postupaka za sankcioniranje nedoličnog ponašanja predstavlja ključ do uspjeha.

Posljednje, ali ne i najmanje važno, uloga medija i think-tankova čini se da je od ogromne važnosti, kao i uloga onih koji obavljaju nadzor tih poslova u ime građana i na temelju informacija koje su navedene prilikom registraciji i izvještavanja. Njihova uloga u nadzoru lobista i onih za koje se lobira ključna je u smislu uspješne provedbe regulatornog okvira lobiranja.

 

Izvor: Euractiv

Autor: Jan Vitasek

Prijevod: Dominik Žganec

Fotografija: Euractiv

Galerija

Gallery

Newsletter


© Copyright 2014. Powered by WordPress