Prava je rijetkost pronači američku tvrtku koja ne razvija trgovinsku strategiju kako bi imala što veću korist od brzo rastućih svjetskih gospodarstava kao što su Brazil, Indija ili Kina. Nova pravila svjetske ekonomije više ne podrazumijevaju pregovaranja preko Atlantika, kao što je to bilo desetljećima nakon 1945. Kao što posljednji zastoj u zadnjoj rundi pregovora u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji pokazuje. Prema tome jasno je da je pravo vrijeme da se američki bussines odluči za novi smjer u globalnoj trgovini.

Kako nam novija povijest pokazuje, sve više tvrtki počinju kopirati već dokazane poslovne prakse jedne od drugih, većina ostalih kritičnih elemenata poslova se regulira od strane vlada. To među ostalim uključuje i pristup stranim tržištima radi ostvarivanja investicija, zaštitu intelektualnog vlasništva ili veći broj viza za radnike. Vlade pregovaraju o ovim pitanjima i problemima, a glavna odlika smart bussinesa je obznaniti svoje potrebe i želje pregovaračima. U vrijeme najveće moći Sjedinjenih država nakon pada Berlinskog zida 1989. godine, američke su Vlade uspjevale ispregovarati neke od najboljih trgovačkih dogovora, međutim to više nije slučaj.

Unatoč tome, američki korporativni lobiji, nisu se suočili sa ovom stvarnošću te samim time ugrozili gotovo čitavu svjetsku trgovinu. Danas predvodnici američke robne razmjene samo ponavljaju poluistine o rundi pregovora u Dohi pri Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Ono što ovu situaciju čini još bizarnijom jest to što, američki trgovinski pregovarači, koji nisu uspjeli ispregovarati svoj stav u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji sada pokušavaju omesti trans-pacifičke pregovore o pravilnom poslovanju, kako bi što više marginalizirali poziciju Kine. No niti jedna Vlada azijskih zemalja nije pala na ovaj trik.

Nitko ne može kriviti američke lobije zbog njihove razočaranosti trenutnim trgovinskim pregovorima, koji su započeli pred više od 10 godina u Katru. Runda pregovora u Dohi imala je za cilj obuzdati poljoprivredne subvencije, uputiti zabrinutost vezanu za razvoj siromašnijih zemalja, otvoriti tržišta uslužnog sektora te na samom kraju smanjiti uvozne tarife. Uz zastoj između Vlada koji su doveli do pada rasprave o globalnim pregovorima o javnim nabavama i investicijskim politikama u 2004. i slabo ili gotovo nikakvo zanimanje za otvaranje tržišta usluga, okrug tema je bio sužen kako bi se usredotočio na poljoprivrednu i proizvodnu trgovinu.

Ipak, postoji jasna osnova za dogovor. Bogate zemlje trenutačno troše mnogo manje na svoje poljoprivrednike nego što im je dozvoljeno pod trenutnim pravilima o globalnoj trgovini. I tržišta u nastajanju imaju carine na proizvedene proizvode daleko ispod onoga što im je dopušteno. Ipak, oboje žele “plaćati” od strane drugih trgovačkih partnera za odustajanje od bilo kakvog slobodnog kretanja u tom pogledu i također žele biti “nagrađeni” s boljim pristupom stranim tržištima zbog prihvaćanja smanjenja njihovih subvencija ili tarifa. Jednostavnim zaključavanjem relativno nižih tarifa i poljoprivrednih subvencija svaka bi skupina mogla osigurati mnogo komercijalne prednosti, osobito u svijetu u kojem bi povećani politički rizik mogao dovesti do poništavanja politike.

Umjesto toga, američki korporativni lobiji tražili su još veće smanjenje cijena od strane tržišta u nastajanju. Ti pozivi nikada nisu bili uravnoteženi priznanjem da će SAD morati smanjiti svoje isplate poljoprivrednicima. Još veća komplikacija u pregovorima jest to što američki izvozni lobiji žele da tržišta u nastajanju i industrijalizirane zemlje oštro smanje tarife o trgovini kemikalijama i nekoliko drugih važnijih sektora svjetskog gospodarstva.

Dok se slobodna trgovina u određenim sektorima može na samom početku može obećavati, povijest pokazuje da su vjerojatno jedan od najvećih trojanskih konja u svijetu trgovinskog sustava. 1990-ih Clintonova administracija nastavila je “otvorene sektorske” multilateralne sporazume u informacijskoj tehnologiji, telekomunikacijama i financijskim uslugama. Tradicionalni ekonomisti često su hvalili ove sporazume, ali složimo se da su ti sporazumi realističnije politički opasni.

S političke perspektive, sektorsko otvaranje tržišta vjerojatno će smanjiti političku podršku za šire multisektorne pregovore. Budući da se sektorska postavka dnevnog reda sastoji od ograničenog i lako polariziranog interesa domaćih interesa, potencijal za izgradnju koalicije i političko davanje i primanje je mnogo slabiji. Brza, očita pobjeda za jedan sektor smanjuje ukupnu korporativnu potporu SAD-a za globalnu trgovinsku reformu. Tako, iako takva otvorena sektorska liberalizacija izgleda atraktivno s ekonomskog stajališta, ona zapravo može biti jedan korak naprijed i dva koraka unatrag kada je u pitanju praktično osiguranje široke korporativne baze za slobodniju trgovinu.

Svaka ozbiljna osnova za sporazum mora priznati da svaka glavna stranka mora biti zadovoljena. I zadovoljna ne znači ushićena. Brazil neće vidjeti reformu poljoprivredne trgovine koju je želio; Kina neće vidjeti propise o antidampinškoj zaštiti; Indija neće dobiti svjetsku liberalizaciju viza za IT stručnjake. Američke korporativne lobije ne smiju dopustiti da savršen bude neprijatelj dobra. Prihvaćanje sporazuma temeljenog na trenutno raspoloživim uvjetima učinit će nemogućim da vlade preinače mnoge trgovinske reforme provedene tijekom posljednjih 10-15 godina.

Zaključavanje tih reformi, koje se uglavnom poduzimaju za vrijeme vrhunca Washingtonovog utjecaja na svjetsko gospodarstvo, u konačnici je ono što je u pitanju za američki posao. Nevjerojatno je da američki korporativni lobiji ne vide apsolutno ništa pogrešno u tim uvjetima. Čak i ako se korporativna euforija o rastu tržišta u nastajanju smiri, jedna promjena neće biti preokrenuta: kraj transatlantske dominacije nad komercijalnim pravilima za svjetsko gospodarstvo. Budući poslovi zahtijevaju pristanak Pekinga, Brazilije i New Delhija. Budući da američka vlada predstavlja, između ostalog, američke korporativne interese, u tim pregovorima treba oštro revidirati strategije SAD-a u smjeru globalnog stvaranja vladavine. Unilateralistički impuls poslije Berlinskog zida treba zamijeniti mentalitet dealmakinga koji unapređuje američke korporativne interese, priznajući da svaki posao mora uskladiti i prioritete drugih. S opsežnim poslovanjem na tržištima u nastajanju – i razumijevanjem koje proizlazi iz tog cilja – takve su američke tvrtke dobro pozicionirane da igraju vrlo konstruktivne uloge u očuvanju i širenju svjetskog gospodarstva otvorenog za međunarodnu trgovinu.

Izvor: https://hbr.org

Galerija

Gallery

Newsletter


© Copyright 2014. Powered by WordPress