Bruxelles, 22. kolovoza 2012. – U svojoj knjizi The Political System of the European Union britanski politolog Simon Hix analizira odnos između institucija Europske unije i lobista u Bruxellesu. Hix smatra kako se taj odnos temelji na quid pro quo principu: institucije, ponajprije Europska komisija i Europski parlament, omogućuju lobistima utjecaj na proces stvaranja europskih javnih politika, a zauzvrat lobisti pružaju institucijama vrijedna znanja i neophodne informacije za kvalitetan zakonodavni proces.

Ključna institucija koja omogućuje nedržavnim akterima pristup policy-u je Europska komisija. Ako uzmemo u obzir činjenicu da Europska unija ima preko 500 milijuna stanovnika razmještenih unutar 27 različitih političkih sustava, možemo zaključiti kako je Europska komisija ekstremno mala birokracija, jer broji tek nešto više od 20 000 trajno i privremeno zaposlenih službenika koji često nemaju dovoljno znanja i informacija o pojedinim javnim politikama i problemima. Iz tog razloga, Komisija je još od ranih devedesetih, nakon stvaranja političke unije i anticipacije budućih proširenja, razvijala otvoren i strukturiran dijalog s interesnim grupama. Nakon Amsterdamskog sporazuma 1997. godine, Komisija je počela objavljivati tzv. “zelene i bijele knjige”, s ciljem strukturiranja dijaloga s lobistima, odnosno interesnim skupinama. “Zelena knjiga” iznosi glavne ideje i namjere određenog zakonodavnog prijedloga, dok “Bijela knjiga” sadrži prijedloge koje je Komisija prihvatila od strane interesnih grupa i dodatna obrazloženja zašto su neki prijedlozi prihvaćeni, a drugi nisu. Osim spomenutih dokumenata, Europska komisija je obvezatna napraviti studiju potencijalnih policy učinaka (engl. individual impact assessments) određenog zakonodavnog prijedloga prije nego što ga uputi Vijeću ministara i Europskom parlamentu na odlučivanje. Kako bi izbjegla naručivanje skupih studija kod privatnih konzultantskih firmi, Komisija radije prepušta procjenu učinaka zakonodavnog prijedloga interesnim grupama kojih se prijedlog direktno ili indirektno tiče.

Druga institucija koja omogućava pristup javnim politikama je Europski parlament, a razlozi su isti kao i kod Europske komisije – steći neophodna znanja i informacije za zakonodavni proces. Međutim, cilj je drugačiji. Naime, Europskoj su komisiji potrebne informacije od strane lobista zato što želi stvarati kvalitetne zakonodavne prijedloge koji će imati veliku šansu za pozitivan ishod glasovanja od strane Vijeća ministara i Europskog parlamenta, što će, u perspektivi, učvrstiti položaj Komisije kao izvršne vlasti u Europskoj uniji. Europski parlament, s druge strane, nastoji učvrstiti svoj položaj spram Vijeća ministara, koje je u pravilu bolje informirano i pripremljeno za zakonodavni proces jer ima na dispoziciji ogromnu birokraciju 27 zemalja članica.  Članovi Europskog parlamenta imaju ograničene kadrovske i financijske resurse, stoga kada rapporteurs (izvjestitelji parlamentarnih odbora) formuliraju izvještaje, oni otvoreno traže ključne interesne grupe koje bi im pružile ekspertizu i potrebne informacije za kvalitetan izvještaj. Interesne grupe i angažirani lobisti imaju vrlo dobre informacije o tome koji su članovi parlamenta za njih važni i dovoljno utjecajni u odborima te nastoje s njima stupiti u kontakt, ne bi li svoje zamisli pokušali uključiti u konačni zakonski akt.

Hix zaključuje kako mobiliziranje i uključivanje interesnih grupa u stvaranje javnih politika može osnažiti položaj nadnacionalnih institucija Europske unije. Kao rezultat toga, Europska komisija i Europski parlament motivirani su omogućiti pristup zakonodavnom procesu različitim interesima – od transnacionalnih korporacija do različitih sindikalnih, zelenih, potrošačkih, socijalnih i ostalih nevladinih organizacija koje postoje u Europskoj uniji.

 

Pripremio: Nikola Zubalj

Galerija

Gallery

Newsletter


© Copyright 2014. Powered by WordPress